Markov kutak: Što će biti sa mnom kada mojih roditelja više ne bude

"Još kao dijete bojao sam se samoće, a taj se strah produbljivao sa svakim novim boravkom u bolničkim sobama jer sam tamo susretao vršnjake s invaliditetom koji su bili bez igdje ikoga", piše u svojoj novoj kolumni novinar In-Portala Marko Damjanović

Kako sam svakog dana sve stariji, počeo sam intenzivno razmišljati što će biti s mojim životom kad jednoga dana ne bude roditelja  koji skrbe o meni. 

Još kao dijete bojao sam se samoće, a taj se strah produbljivao sa svakim novim boravkom u bolničkim sobama jer sam tamo susretao vršnjake s invaliditetom koji su bili bez igdje ikoga.  Bilo mi je žao što ih nitko ne posjećuje te sam istovremeno bio sretan  jer sam imao posjete više puta dnevno i osjećao sam se  neugodno zbog onih koji nisu te sreće. Žalostilo me što ih nitko nije obilazio pa sam s njima dijelio sve što bih dobio a i moji roditelji su i njima donosili igračke, sokove, voće i ostalo te bi ih zabavljali. Neke od njih pozivali smo za vrijeme blagdana u naš dom. Njihove životne priče poticale su me na razmišljanje da ću i ja možda jednog dana biti u sličnoj situaciji.  Ne želim niti pomišljati  na život u samoći i nepripadanju nikome i bojim se da bi me kao osobu, punu elana i optimizma, život bez  dragih osoba, bez druženja i posjeta prijatelja dotukao. 

Jedna žalosna priča

Kao i svakom čovjeku u mojim godinama, želja mi je osnovati vlastitu obitelj. Ako ostanem sam, bojim se da ne  doživim sličnu sudbinu kao moj znanac iz Slavonije. Njegova priča je jako žalosna.  Od rođenja je osoba s invaliditetom i  posljednjih desetak  godina živio je sam s majkom.  Sve je nekako išlo  dok  se ona nije razboljela. Bolest joj  je s godinama napredovala da bi na kraju  preminula.  Život mu se iz korijena promijenio i morao se rastati s mnogim dragim ljudima i  zadovoljstvima koje je do tada imao. Naime, kako  ima nekoliko braće i sestara  koji sa svojim obiteljima žive kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, a s obzirom na to da je ostao bez majčine skrbi,  braća i sestre su se dogovorili da će ga svatko od njih uzeti  određeno vrijeme u svoje obitelji  tako da on sada kruži  od jednih do drugih. Naravno da je to puno bolje nego da je smješten u neki starački dom, ali je isto tako žalosno da nije imao mogućnosti sam izabrati život kakav bi možda želio i eventualno  ostati u sredini u kojoj je živio i baviti se svime čime se prije bavio i što ga je ispunjavalo. Ovako, taman  kad se navikne na život u jednoj sredini, seli u drugu.

Boriti se za svoja prava

Neshvatljivo je da u  našoj državi nema sluha da se ljudima poput nas omogući dostojanstven život. Razmišljam o osnivanju neke udruge koja bi  inicirala angažiranje sredstava iz europskih fondova  kako bi se sad, kad smo dio europske zajednice, pokrenule neke aktivnosti u cilju omogućavanja humanijeg života osobama s posebnim potrebama.   Na inicijativu naših roditelja, prije ovog nesretnog rata, na Jarunu je započela  izgradnja doma za osobe s težim invaliditetom koje nakon smrti roditelja ostanu same. Ne znam u kakvom je stanju danas ali smatram da bi se moglo iznaći mogućnosti da se isti dovede u funkciju za koju je bio namijenjen.  Uz pomoć osobnih asistenata i ostalog osoblja  bilo bi nam omogućeno nastaviti život sličan onome u obitelji.  Doduše, nekih pomaka ima jer ljudi koji nemaju velike zdravstvene teškoće uz pomoć stručnih osoba  već žive u manjim zajednicama. Poput dosta mojih znanaca i ja imam sestru koju jako volim kao i ona mene ali zar je normalno da ona svoj život podredi meni?  Ili da me se za koju godinu smjesti u neki starački dom? Nadam se da će moji strahovi i iskustva  drugih kojih sam se naslušao ostati samo to - strahovi bez pokrića. Želja mi je dati svoj doprinos da se problem našeg smještaja riješi jednom zauvijek. Primjerice, u Zagrebu su arhitektonske barijere nekad predstavljale problem, a danas su velikim dijelom uklonjene. Da bi se to ostvarilo, bilo bi dobro da se što više osoba sa sličnim potrebama aktivira kako bismo se pokušali izboriti za svoja prava.

Marko Damjanović