To što imam invaliditet ne znači da nemam pravo na potpunu informaciju i da ništa ne razumijem. Ne trebam lažne nade već samo strpljenje, tu i tamo osmijeh i odnos kao prema živom biću, a ne kao broju

Nedavno sam u kolumni spomenuo zdravstvo i sada mu se ponovno vraćam pošto je neiscrpno vrelo problema koji muče osobe s invaliditetom. Izdvojit ću par primjera u kojima sam doživio nelagodu zbog svoga invaliditeta. Od malena redovito posjećujem liječnike radi dijagnoza koje imam i bio sam u prilici susretati liječnike i pomoćno osoblje s velikim srcem i ljudskošću, ali sam isto tako upoznao liječnike koje ne bih nikome preporučio.

Liječnici bez Hipokrata

Jednom prigodom, imao sam tada devet dodina,  otac me odveo na specijalistički pregled u dječju bolnicu. Ušavši u ordinaciju, čuo sam  specijalista  koji me je trebao pregledati, a nije  znao da smo već ušli, kako iz  svoje sobe pita medicinsku sestru koja nas je pozvala: "Jel' doš'o onaj jadnik u kolicima?“. Sestra je potvrdno odgovorila. Nismo se dugo zadržali, jer kao što sam i očekivao, čovjek koji mi je pristupio na takav način nije se potrudio pošteno me pregledati niti uložiti  trud kako bi  mi pomogao. Moj je otac, naravno, poput svakog brižnog roditelja brno reagirao. Objašnjenje je nepotrebno. Toliko toga mu je rekao, a da ga ni jednom rečenicom nije uvrijedio. Akoo  mu išta znači obrazovanje koje stekao, možda mu je nešto i došlo do glave.
Sljedeća neugodna scena dogodila mi se  prije petnaestak godina kad sam bio upućen vrhunskom specijalistu, poznatom kirurgu, na eventualni operativni zahvat radi saniranja skolioze. Nakon što je pogledao sve nalaze koje sam prethodno izvršio  te nakon razgovora kojeg  smo obavili, zaključio je da moje srce ne bi izdržalo tu operaciju. Na moj upit  što mogu učiniti kako bih riješio svoje tegobe odgovorio mi je: "Odite kući i čekajte.“ Na moje slijedeće pitanje: "Što da čekam?“, njegov odgovor je bio: "Ah“ popraćen pogledom prema nebu. Sljedećih tjedan dana proveo sam kod kuće u depresiji, bolesniji za jedno omalovažavanje.

Za pomoć se obrati Bogu

Kao treći primjer navest ću situaciju koja mi se dogodila ponovno u Zagrebu u jednoj bolnici  gdje sam bio hospitaliziran zbog unutarnjeg krvarenja. Bio sam smješten na Odjel intenzivnog liječenja i situacija je bila vrlo kritična budući da nisam smio na operaciju zbog gore navedenog razloga pa sam stoga bio životno ugrožen. U tih tjedan dana boravka svakog dana promatrao sam svoje cimere kako jedan po jedan odlaze s ovog svijeta i bio sam uplašen i gotovo uvjeren da sam na odjelu za umiruće. Zbog čega sam to mislio? Komunikacija liječnika sa mnom bila je gotovo nikakva. Imao sam osjećaj da više doživljavaju pojedine predmete u sobi nego mene. To su bili nevjerojatno hladni i bezosjećajni odgovori na pitanja koja bih postavljao, dok su drugima oko mene pružali podrobnije odgovore i bolje ih upoznavali s njihovim stanjem. Siguran sam da je razlog tome bio moj invaliditet. Više nisam znao što da radim jer sam noćima plakao zbog straha kojeg sam osjećao, uvjeren da umirem a da mi to nitko ne želi reći.

Na svu sreću, imam sjajnu  liječnicu obiteljske medicine koja bi na kraju svakog dana sa mnom razgovarala. Ja bih joj prenio te šture informacije koje bih uspio izvući od liječnika, čitao bih joj nalaze obavljenih pretraga, a ona se trudila što bolje mi pojasniti o čemu je riječ. Ona je pored moje obitelji bila  moje svjetlo u toj tmini bolnice i liječnika kojima sam bio povjeren. To što imam invaliditet ne znači da nemam pravo na potpunu informaciju i da ništa ne razumijem. Ne trebam lažne nade već samo strpljenje, tu i tamo osmijeh i odnos kao prema živom biću, a ne kao broju.
U jednoj od sljedećih kolumni detaljnije ću se posvetiti  svom prvom lošem, zapravo najtežem iskustvu s liječnicima. Riječ je o njihovom skandaloznom nemaru tijekom moga poroda koji je zauvijek obilježio moj, ali i život moje obitelji.

Piše: Marko Damjanović

Objavljeno: 09.02.2014