Moram se zapitati je li cilj onih koji predlažu, a nažalost često i provode, abominalne propise i zakone genocid nad osobama s invaliditetom. Jer ovo nadilazi diskriminaciju, u to sam siguran

 

Eto, preživjeli ste čak dva tjedna mog filozofskog lamentiranja, a nagrada za to će vam biti još jedna moja ne posebno kvalitetna kolumna. Život je okrutan, znam. Ali baš i ne suosjećam.

Koliko god mi tema posljednje dvije kolumne bila draga, jer uistinu uživam u pitanjima poput onih koja sam nam svima u njima postavio, problem je, na neki način, upravo u tome – to su samo pitanja. Nesumnjivo su važna, ako ne sada, postat će važna u začuđujuće bliskoj budućnosti, ali su još uvijek pitanja, a nije nebitno ni to što su i vremenski i pragmatično odmaknuta od naše stvarnosti, naše svakodnevnice i zbilje.

Danas zato imam dva vrlo aktualna i praktična problema. Vrlo izravno se tiču nas, osoba s invaliditetom, ali osim nas se jednako direktno tiču i preostalih tri do tri i pol milijuna Hrvata. Ubačeni smo u istu jamu, oni s jedne strane, mi s druge.

Prema nacrtu prijedloga Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na bolničku medicinsku rehabilitaciju i fizikalnu terapiju u kući, za koji je savjetovanje zaključeno prije tri dana, u petak 8. lipnja, smanjit će se broj sati fizikalne terapije u kući, koja je rezervirana za najteže pokretne osobe i one s najtežim oblicima invaliditeta, s maksimalno pet puta tjedno kroz čitavu godinu na tri puta tjedno u samo četiri mjeseca godišnje, odnosno s 260 na sramotnih 48 puta godišnje.

Mislim da je potpuno bespredmetno s medicinskog i stajališta osoba s invaliditetom komentirati koliko je ovaj prijedlog sulud. Uistinu, da ne znam bolje, pomislio bih da je riječ o šali. Zapravo, kada bolje promislim, ovo i jest šala. Još jedna u nizu ponižavajućih šala na račun osoba s invaliditetom. Moram se zapitati je li cilj onih koji predlažu, a nažalost često i provode, ovakve abominalne ideje genocid nad osobama s invaliditetom. Jer ovo nadilazi diskriminaciju, u to sam siguran. Je li sve ovo što doživljavamo nekakav demografski plan koji uključuje i eugeniku?

Htio bih se, međutim, kada već spominjem demografiju, potpuno nesebično dotaknuti fizioterapeuta. Naime, počne li se primjenjivati ova glupost u praksi, što mislite, kako će se to odraziti na njih? Pacijentima u kuću neće ići, u ustanovama nema mjesta za sve, a posljedičnim smanjenjem broja pacijenata – neće biti ni novca za sve. Netko će postati višak. Možda ne četiri petine, za koliko se planira sniziti satnica fizioterapije u kući, ali nije nerazumno za očekivati da će većina fizioterapeuta ostati bez posla.

Je li to primjer demografski pozitivne politike? Pobiti kriplove, a ostale natjerati na egzodus? Je li to plan?

I nije to sve. Ne mogu se, prije nego zaključim priču, ne dotaknuti sustava osobne asistenture. Već smo rekli, i ponavljali, koliko je taj sustav nesavršen iz perspektive osoba s invaliditetom. Krivo bi bilo reći da je loš, jer nije, ali nešto tu ne štima. Puno toga ne štima. Za početak, mjerilo uspješnosti sustava leži na kvantitativnoj, umjesto na kvalitativnoj skali. Jer ljepše izgleda kada milijardu ljudi ima asistenta, pa makar on u četiri sata ne zadovoljio ni osnovne potrebe osobe s invaliditetom, nego kada njih stotinu ima asistenta na osam ili nepojmljivih 24 sata. Čista matematika, veće je gotovo uvijek ljepše. Ne samo da su, dakle, kriteriji za dobivanje asistenta loši, loše je i to što se cijela stvar provodi posredstvom udruga osoba s invaliditetom. Time se nepotrebno opterećuje civilni sektor, ali se i potencijalne korisnike obvezuje na uključivanje u udruge. Time cijeli sustav prestaje biti sustav, a postaje višeslojna piramida samovolje i moći, što je već zaseban problem.

No ne želim o problemima osobne asistenture iz te perspektive.

Ako ste kada tražili osobnog asistenta, znate koliko ste sretni ako ga brzo nađete. Zapitate li se kada zašto je tako? Odgovorit ću vam protupitanjem.

Biste li vi radili tako težak posao – i psihički i fizički težak posao – za tako malo novca? I to na pola radnog vremena. Biste li?

Ne biste, ne ako imate alternativu.

Nužno je da osobna asistentura postane posao od kojeg mogu živjeti i oni koji trebaju osobne asistente, ali to mora prvo postati posao od kojeg mogu živjeti osobni asistenti.

Osoba s invaliditetom je mnogo. Ako već ne znate kako nas osnažiti i potaknuti da budemo subjekti koji će generirati pozitivne demografske i ekonomske promjene, barem nas, kako ste radili i do sada, iskoristite kao objekte.

Treća opcija, ovo što sada radite, uistinu nalikuje na genocid u svrhu democida.

Nadam se da je ipak riječ o šali. Ali više ni najoptimističnijima od nas nije smiješno.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 11.06.2018