Postalo je normalno upirati prstom u one koji imaju, koji su se za nešto izborili, koji su nešto i zaslužili. Gotovo uvijek kada nešto tražimo za sebe, ujedno tražimo da se uzme onom koji već ima

 

Sasvim poluslučajno prošli tjedan nije bilo moje kolumne. Meni se čini kao da nisam pisao barem mjesec dana, a nadam se da ste vi iskoristili taj oblik moje odsutnosti i malo odmorili, usput uživajući u In Portalu lišenom mojih slova. Bit ću, kao i uvijek, potpuno iskren i priznati vam da je teško primiti se pisaće mašine nakon gotovo četiri dana potpune hibernacije, no ljenčarenju je došao kraj. Ja želim i moram pisati, ali vi me ne morate čitati, iako će vas moja sjedeća figura i naslov zasigurno na to neodoljivo pozivati.

Teško mi je temu koju sam za danas zamislio svrstati pod nekakav uski i strogo definirani nazivnik. Čini mi se da je riječ o sebičnosti i neslozi, ali nije samo to. I ne radi se samo o osobama s invaliditetom – iako ću se, naravno, posvetiti prvenstveno toj populaciji – radi se o svima, cijelom društvu u kojem živimo.

Odakle početi? Možda najbolje s priznanjem. Ne pišem na pisaćoj mašini, lagao sam.

Šalu i laži na stranu, zaista mi je teško naći polazišnu točku u ovoj misaonoj kakofoniji. Jedno pitanje mi se nekako nameće poput razmotanog kraja klupka vune. Ako ga postavim, i to na pravi način, možda uspijem razmotati klupko i uvesti reda u kaos.

Koliko smo voljni i sposobni naštetiti drugima kako bi nama bilo bolje?

Struja toka moje svijesti je izvor imala otprilike u onoj konstantno prisutnoj dilemi o kojoj se, čini mi se, nikada ne priča na dovoljno ozbiljan način. Da, pričamo mi o tome, šalimo se na taj račun, ali mislim da o tome nije povedena nijedna relevantna rasprava – koliko je, efektivno, neki invaliditet bolji ili gori od nekog drugog invaliditeta?

U redu, slažem se, svakome su njegovi problemi najteži, to je razumljivo i normalno. To je najsubjektivnija objektivna stvar na svijetu. Svaki invaliditet je najveći užas, distrofičaru mišićna distrofija, cerebralcu cerebralna paraliza, gluhom gluhoća. Pa čak i unutar tih skupina vrijedi isto – na onoj potpuno samousmjerenoj razini meni je moja spinalna puno gora od spinalne koju ima netko drugi. Međutim, čak i u fiktivnom svijetu bez ikakve unutarnje objektivnosti, doći ćemo do situacije u kojoj moramo sustavno kvantificirati i objektivizirati, gradirati problem.

Idemo dalje strujom toka svijesti. Odmaknimo se od fiktivnog svijeta u kojem postoji samo sustavna objektivnost i vratimo se u našu svakodnevnicu. Uzmimo za primjer iz te naše svakodnevnice osobnu asistenturu. Usluga je to koja nesumnjivo treba mnogima, no nemoguće ju je, u trenutnim ekonomskim i društvenim okolnostima, ponuditi svima i u potpunosti. Pribjeglo se, stoga, svojevrsnoj trijaži. Ponovit ću, potpuno subjektivno i objektivno, da je trijaža obavljena očajno i svi pacijenti u smrtnoj opasnosti su na umoru. Potpuno subjektivno i sebično – ja sam ne mogu popiti niti čašu vode, a asistenta imam jednako kao čovjek koji može funkcionirati samostalno. Teško, ali može.

Uvjeren sam, dapače, potpuno sam siguran, da meni i tisućama drugih ljudi asistencija može činiti ili čini razliku između života i smrti. Neki od nas imaju asistente, neki nemaju, ali nekima koji ih imaju, asistenti spadaju gotovo u kategoriju luksuza. U idealnom scenariju, svi bismo imali asistente 24 sata na dan. No scenarij je daleko od idealnog i nečiji luksuz je trijažna greška koja drugome može značiti smrt.

I tek tu dolazimo do stvarnog problema i onoga što mi je, zapravo, današnja tema.

Koliko god ja bio svjestan da meni asistent treba puno više nego nekom cerebralcu Edwardu iz Donje Pušće, neću tražiti da Edward ostane bez asistenta kako bih ja umjesto na 4 sata uslugu dobio na 8 sati.

Postalo je normalno upirati prstom u one koji imaju, koji su se za nešto izborili, koji su nešto, u konačnici, i zaslužili. Gotovo uvijek kada nešto tražimo za sebe, ujedno tražimo da se uzme onom koji već ima.

Otkrit ću vam tajnu. Svatko u koga uperite prstom na taj način, umjesto potencijalnog partnera, postat će vam konkurencija, i to ona negativna. Vašom krivicom.

Možda je asistent meni uistinu potrebniji nego cerebralcu Edwardu iz Donje Pušće, no lakše ćemo do osmosatnog asistenta doći tražimo li ga zajedno, nego ako potkopavamo jedan drugoga.

Da, ja želim imati puno veću invalidninu, dva osobna asistenta na 24 sata, Spinrazu i još hrpu drugih stvari, ali ne želim da zbog toga Hrvatska ne nabavi najbolje moguće borbene zrakoplove, ne želim da se hrvatski državnici voze u neprikladnim automobilima, niti želim da se uskrate davanja hrvatskim ratnim vojnim invalidima ili bilo kome drugom.

Moja sreća ne smije biti i nije uvjetovana tuđom nesrećom. Resursa, ako njima znamo upravljati, uvijek mora biti dovoljno za sve. Gradacija, kvantifikacija i trijaža su tu samo jedna od stanica na putu koji vodi do tog i takvog cilja, a nikako nisu oružje u službi nesloge i sebičnosti.

I još nešto, za kraj. Budem li se sprijateljio s Edwardom, možda on uvidi da njemu asistent baš i nije potreban. A možda i ja uvidim da je njemu potrebniji nego sam mislio.

Tražite ono što zaslužujete, ali ne uzimajte ono što vam ne treba. I pritom sklapajte partnerstva, a ne suparništva.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 26.06.2018