Sport je mjesto ljubavi, ponosa i jednakosti. Sport je mjesto izvrsnosti, mjesto bez granica. Ako ne razumijete sport ovo će vam zvučati ironično, ali sport je jedno od mjesta gdje invaliditet ne postoji

Subota je, 8 sati navečer. Sjedim za svojim radnim stolom, pred računalom, i pišem kolumnu, jer znam da sutra neću moći. Neću moći zato što sutra nije obična nedjelja.
Pretpostavljam, zapravo, da će ovu kolumnu malo tko u ponedjeljak uopće pročitati. I neka, jer i ponedjeljak će biti poseban dan.
Ono što želim reći je da centar ove kolumne ne mogu biti osobe s invaliditetom. Čak i da to ima smisla, teško je naći inspiraciju za pisati o ičemu drugom nego o nogometu. No možda i u ovoj priči, koja se ne tiče direktno nas, možemo pronaći nešto baš za sebe.
Subota je i ne znam kako će sutrašnje finale završiti. No, bez obzira na konačni rezultat, mi smo pobjednici i danas, kada vi ovo čitate. Ovog ponedjeljka, mi dočekujemo šampione i slavimo. Ne samo zato što je čak i drugo mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu uspjeh koji i zemlje veće od Hrvatske mogu nazivati najvećim sportskim uspjehom u povijesti, nego zato što sport nikada nije samo sport. Posebno ne nogomet. I posebno ne u Hrvatskoj.
„Teško je razumjeti – ne, lako je razumjeti, ali teško je pravilno osjetiti – što ova hrvatska ekipa znači svojoj zemlji. Najpoznatija slika u povijesti nogometa u Engleskoj je kada Bobby Moore podiže pehar svjetskog prvenstva. Najpoznatija slika hrvatske nogometne povijesti je, s druge strane, slika Zvonimira Bobana koji u letu nogom udara policajca.“
Tim je riječima Britanac Boris Starling, u Facebook objavi koja je glasno odjeknula u Hrvatskoj, poentirao na više načina nego se isprva čini.
Za mnoge je utakmica na kojoj je Dinamov kapetan poletio u obranu navijača, zagrebačka utakmica između Dinama i Crvene Zvezde, neodigrana 13. svibnja 1990. godine, bila neformalni početak Domovinskog rata, rata koji je i formalno počeo tek nekoliko mjeseci kasnije. Simbolično, osam godina kasnije, nekoliko mjeseci nakon što je strašni rat završio, isti nogometaš je – ovaj put u ulozi kapetana nogometne reprezentacije – odveo Hrvate do gotovo nestvarnog trijumfa u Francuskoj.
Nogomet je više od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Hrvatima je nogomet dio nacionalnog identiteta. Ako prije i nije bio, od 13. svibnja 1990. je zasigurno to postao.
Pitanje je mogu li to elegantno učiniti, ali ako postoji način da priču o nogometu povežem s osobama s invaliditetom, to moram učiniti na vrlo osoban način, kroz sebe. Ne samo zato što se sjećam i 1990. i 1998., nego se dobro i sjećam svega između. Ne samo zato što sam rat proživio blizu i preblizu, nego i zato što je nogomet oduvijek bio važan dio mog života, nešto što me dobrim dijelom izgradilo kao čovjeka, iako ga nikada nisam mogao igrati.
Moj dida je bio najstrastveniji nogometaš i najiskreniji ljubitelj nogometa kojeg znam i kojeg ću ikada znati. Kroz nogomet, koji sam zbog njega i uz njega na najintimniji mogući način upoznao i zavolio valjda još dok sam bio pelengaćac, spoznao sam sport, a kroz sport sam spoznao ono najbolje što ljudi mogu biti, sve visine koje mogu dosegnuti i sve vrijednosti koje trebaju gajiti.
Nije, stoga, čudno što sam i ja, baš kao i većina Hrvata, događaje iz 1990. i 1998., i sve ono između, barem donekle poistovjetio s nogometom, ali na način da je nogomet bio lijepa strana medalje, oprečna ratu, strahu i smrti. Nogomet je bio ishodište ljubavi, zajedništva, vjere, nade i pozitivne moći. Za sve nas, ljubav prema reprezentaciji je bila ljubav prema domovini.
Za mene je nogomet bio škola kroz koju sam naučio biti dobar čovjek, ali me naučio i kako voljeti zemlju koja mi je dala sve što imam.
Danas, 20 ili 28 godina kasnije, Hrvatska nije u ratu. Ne prijeti nam genocidni agresor. Ali je Hrvatska, baš kao i tada, u vrlo teškoj situaciji. Bijela kuga je realnija prijetnja nego mislimo, moralni kompas je narušen toliko da je upitno postoji li uopće više sjever, a vrijednosti smo već odavno pogubili u bujici kvaziliberalnog ludila. Podjele nas razaraju, a pozitivnu stvar više ne možemo prepoznati ni kada nas pogodi u čelo.
I onda se opet, kada su se i najoptimističniji počeli predavati, dogodio nogomet.
Već mjesec dana gledamo ljude veće od života kako se u hrvatskom dresu bore za sve ono što predstavljaju te boje koje nose na sebi. Gledamo kako se ne predaju, ne posustaju. Gledamo njihovu vjeru i ljubav. Gledamo njihovu moć i dobrotu.
Gledamo kako pokazuju sve one vrijednosti koje smo mi počeli zaboravljati. Gledamo njihovo zajedništvo i ljubav prema domovini. Gledamo svoj ponos.
Baš kao i tada, probudilo se ovih dana nešto moćno. Probudili su to u nama naši nogometaši. Možda to nešto ne potraje, ali podsjetili su nas da još uvijek postoji. Pokazali su nam da je moguće. Pokazali su nam da je besmrtno ono što smo strahovali da više ne postoji. Podsjetili su nas što znači biti Hrvat i koliko to lijepo može biti, posebno kada je teško.
Mog dide više nema, ali i dalje svaku utakmicu zajedno gledamo. Zbog njega sam odrastao kao sportaš, zbog njega jesam i uvijek ću biti sportaš. A zbog sporta sam bolja osoba. Sport je mjesto ljubavi, ponosa i jednakosti. Sport je mjesto izvrsnosti, mjesto bez granica. Ako ne razumijete sport ovo će vam zvučati ironično, ali sport je također jedno od rijetkih mjesta gdje invaliditet ne postoji. Zbog sporta, zbog nogometa, ja sam ovo što jesam. I zbog sporta sam na to ponosan.
Sada je već nedjelja, gotovo dva sata iza ponoći. Za nešto više od 15 sati počet će finale u Moskvi.
Vi rezultat znate, ali ja ga još ne znam. I nije mi pretjerano bitan, jer smo najveći trofej već osvojili.
Na nama je hoćemo li ga ovaj put znati i zadržati.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 16.07.2018