Moja priča: Ella Barišić

"Mislim da bi osobe s invaliditetom trebale imati međusobno razumijevanje, smeta me njihovo osuđivanje. Ne razumijem zašto si ne dajemo podršku već mi često baš osobe sa sličnim teškoćama lome samopouzdanje", kaže uz ostalo Ella

 

Ella Barišić (21) rođena je u Splitu kao zdrava beba. Zbog visokog biluribina pri transfuziji krvi oštećeni su joj očni živci, što je uzrokovalo sljepoću. Ova realna, vedra djevojka kaže da je to tek stanje s kojim je od rođenja, odrasla i živi.

"Mama je razmišljala kako će podijeliti ljubav koju je imala prema meni bude li imala još djece s obzirom na moje stanje", prisjeća se Ella. "No, shvatila je da se ljubav samo širi i nikada nije radila razliku između mene i dva brata. Uvijek sam bila otvorena i pričljiva, a mama me zvala malom pametnicom. Kad bi se igrala s bratom ponekad bi razbacala njegove igračke i rekla mu pokupi ti ja ne vidim. Odmalena smo si međusobno pomagali, braća meni, ja njima. S pet godina sam naučila pisati i čitati Brajevo pismo. Kada sam trebala krenuti u prvi razred osnovne škole imala sam potvrdu od Centra za odgoj Vinko Bek da sam spremna za školu. Ali tjedan dana prije početka škole dvije učiteljice u školi Trstenik, gdje smo tada živjeli odbile su me primiti jer ne vidim. To je bio šok i diskriminirajuće, ali mislim da su one izgubile više od mene.

Krenula sam u udaljeniju Osnovnu školu Mertojak kod učiteljice koja me odlučila prihvatiti iako je i za nju sljepoća bila potpuna nepoznanica. Te četiri godine pamtim kao lijep period zahvaljujući učiteljici koja me uključila u sve aktivnosti. Bila sam odlična kroz osnovnu i srednju školu, ali nikada nisam puno učila kod kuće već bi bila veoma posvećena tijekom nastave i sve zapisivala. Možda sam imala status miljenice, no često su profesori na mom primjeru pokušali ostalim učenicima prikazati ako mogu ja mogu i oni. "

Ella je zadovoljna kako je teklo njezino obrazovanje, no uvijek ju je pratio isti problem. Bila bi objekt interesa, nešto novo i nepoznato gdje god bi se pojavila. Nakon što bi je upoznali postala bi nezanimljiva zbog svoje različitosti, iako nikada ne želi biti teret zatreba li pomoć. Stoga, njoj tada i danas najviše nedostaje taj društveni aspekt. Ljudi stvaraju predrasude, iako ona uvijek kaže: pitajte sve o sljepoći s kojom živim.

Nakon mature u Drugoj jezičnoj gimnaziji Split provela je osam mjeseci u Zagrebu na školovanju u Centru Vinko Bek. Emocionalno joj je to bio težak period zbog odvojenosti od obitelji. Osjećala se nezaštićeno i prošla mnogo neugodnih situacija. No, svjesna je da ne može očekivati ostvarenje svojih planova dok se i sama ne angažira. Cilj joj je kretati se jednog dana sama s bijelim štapom ili psom.

"U Splitu je prometna povezanost veoma komplicirana za osobe s invaliditetom. Nema zvučnih semafora, a čak se jedan od malobrojnih zvučnih semafora morao ugasiti, jer je ljudima smetala buka", kaže Ella. "Znam, nigdje nije idealno, no ovdje ima mnogo barijera. Samostalno kretanje je veoma teško i većinom mi pomaže mama koja mi je najveća podrška i oslonac u životu uz ostale članove obitelji. Ona je najzaslužnija za svaki moj uspjeh jer me uvijek potiče da se borim i nikada ne odustanem. Držimo se zajedno, volimo se, kod nas stanuje mir ljubav i razumijevanje.

Upisala sam Filozofski nakon dvije godine pauze, nisam znala gdje ću studirati. Bila sam u situaciji da su mi svi govorili što bi trebala, a nisam se pitala što ja želim. Volim pjevati, kažu da sam muzikalna i planiram se tome i posvetiti. Najbitnije mi je moje zdravlje i mir. Ne želim odustati od svog obrazovanja, jer znam da imam kapaciteta. Nastojim se uključiti u aktivnosti koje me vesele, pa volontiram u Udruzi za sindrom Down Split. Djeca pomažu meni svojim veseljem, a ja njih pripremam za nastupe kroz glazbene radionice.

Ima mnogo lijepih trenutaka, no kada shvatite u svojoj glavi da niste prihvaćeni odustanete od društvenog života. Nadam se da će biti sve bolje, počelo se mijenjati već s mojom prijateljicom Albinom koju sam upoznala na faksu. S obzirom na to da sam otvorena, vedra i komunikativna, vjerujem da je to takav mentalitet u našem društvu. Čim smo različiti kao da su nam zalijepljene etikete na čelo i nas se izbjegava. Postali smo zatvoreno društvo i ne reagiramo na događaje oko nas. Nije mi čudno da me drugi ne razumiju ako me ne razumiju oni u sličnoj situaciji. Mislim da bi osobe s invaliditetom trebale imati međusobno razumijevanje, smeta me njihovo osuđivanje, ne razumijem zašto si ne dajemo podršku već mi često baš osobe sa sličnim teškoćama lome samopouzdanje. Žene bez teškoća kao i mi s njima nemaju dovoljno razvijeno samopoštovanje, dok nas okolina i danas sputava i gleda drugačije samo zato što smo žene. Moramo izaći iz okvira u koje se većina ljudi zavukla. Treba raditi na pravima žena ne samo s invaliditetom. Usprkos svemu nastojim se srediti, izabrati odjeću, biti našminkana. Žene trebaju držati do sebe, a ne zapustiti se.

Realna sam i naučila sam kroz život nositi se sa svime i sve pokušavam racionalizirati. Uvijek stavljam naglasak na pozitivno, jer mislim da u svakom zlu treba naći i mrvicu dobrog. Navikla sam i ponekad razmišljam kakva bi bila da vidim i zaključim zadovoljna sam ovakva. Uz literaturu i kretanje, najveće barijere su i dalje psihološke prepreke kod ljudi, odnosno što društvo sve koji su drugačiji stavljaju u isti koš. Mi smo normalni ljudi kao svi ostali. Moja sljepoća je dio mene koji ne želim i ne mogu mijenjati, ali ne želim da mi to upravlja životom. Želim da me ljudi pamte po mom karakteru, jer sljepoća nije moje glavno obilježje.

Svi počinjemo od sebe i ne možemo očekivati da će se svijet promijeniti ako mi ne mijenjamo sebe. Veoma je važno obrazovanje, što više postignemo obrazovanju bit će lakše u daljnjem životu. Svi mi radimo male korake k boljoj budućnosti mijenjajući sebe i tako cijeli svijet. Želim biti svoja, imati svoju priču, no ne po invaliditetu. Svi smo mi individue i posebni", zaključila je Ella.

Božica Ravlić