"Ponekad su nam darovani prekrasni trenuci i zaista ih trebamo cijeniti. Ne odustajte od samih sebe. Vjerujem da za svakog od nas postoji 'onaj pravi trenutak', koliko god kratko trajao", kaže uz ostalo Sladjana

 

"Unatoč svim teškim i bolnim situacijama, treba se uzdići iznad ovog svijeta i slijediti svoju zvijezdu vodilju", rekla je između ostalog Sladjana Kovačević (32) iz Zagreba, članica CeDePea i sportašica u boćanju za osobe s invaliditetom.

Upoznali smo je tijekom Sportskih rekreativnih igara državne razine u Poreču, koje su se u organizaciji Hrvatskog paraolimpijskog odbora održale koncem listopada..

Sladjana (uistinu se tako zove, ne Slađana) rodom je iz Travna, iz Bosne i Hercegovine. Njezina obitelj je zbog njezinih dijagnoza i liječenja morala preseliti u Zagreb još dok je bila dijete. Naime, dječja paraliza prati je još od samog rođenja.

"Majka je imala težak porod i zbog nedostatka kisika ostale su doživotne posljedice", rekla je Sladjana.

Osnovnoškolsko obrazovanje stekla je u Goljaku, a srednju završila u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, za pomoćnog grafičara za unos teksta. Na fakultet nije ni pokušavala otići zbog neprilagođenosti, o kojoj je znala na osnovu iskustva ostalih koji su htjeli studirati, a nisu uspjeli.

Tijekom života prošla je već osam operacija, i to na tetivama i preponama na nogama. Sve je počelo 2001. godine, kada su se operacije samo nizale jedna za drugom.

"Bilo je teško za izdržati. Imala sam užasne bolove zbog kojih nisam mogla hodati. Ali što se može, stisneš zube i trpiš", dodala je Sladjana.

Iz tog razdoblja, koliko god bilo teško, ostalo je i nešto poticajno, kako nam pojašnjava: "Osjetila sam onaj predivan osjećaj tijekom oporavka i vježbi kad polako počneš hodati. Ajme, hodati! Jako sam se trudila, unatoč svim bolovima. Najviše je mama forsirala da što više hodam. To je ono nešto što bihhtjela, ali dijagnoze rade svoje."

Danas je u invalidskim kolicima, koja su joj svakodnevna pomoć.

 

Članica je Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb - CeDePe, gdje je pronašla puno prijatelja.

"Osim iz Društva, vučem mnoga prijateljstva još iz škole. A dalje se sve nastavilo i kroz sport, koji mi je otvorio vrata u mnogočemu. Upoznala sam tako divne ljude koji su mi na kraju postali i prijatelji. Zbog njih se moram dizati, jer su me oduševili svojim pristupom i životnim pričama", pojasnila je.

U svijet sporta ušla je kroz boćanje za osobe s invaliditetom unazad nekoliko godina, pod mentorstvom Jasne Škrabo. Osvojila je zlatnu medalju 2014. godine, ekipno, na natjecanju u URIHO-u, kao i dva pehara za drugo i treće mjesto.

Nakon neuspjelih dviju ljubavnih veza, u kojoj je prošla kroz vrlo neugodno iskustvo zbog ponižavanja, svoje mjesto pod suncem najviše je pronašla u pisanju. Priznala nam je da piše knjigu već nekoliko godina, što nije nimalo lagan zadatak s obzirom na njezine dijagnoze. Ispočetka nije baš išlo, ali vježbanjem pisanja na kompjutoru uspjela je svladati sve poteškoće i nije odustala. Stranice se samo nižu.

"Zbog bojazni da se ne ponovi ono što su mi pripremili moji bivši i toliko me ponizili, odlučila sam da želim biti sama u tom smislu. Ali uvijek sam otvorena za prijateljstva. Želim se okrenuti nečem što me ispunjava, a to je za sada pisanje moje knjige. Ne mogu je još uvijek završiti, jer čekam da mi se u životu dogodi ono nešto, nešto lijepo da bi imala lijep kraj", pojasnila je.

Ili se možda već dogodilo?

Naime, trag nas vodi na jedno sportsko natjecanje u Vodicama 2015. godine. Ostala je ganuta do kraja života. Što se dogodilo?

"Upoznala sam Kristijana Vinceka Kikija iz Zagreba, koji me toliko oduševio s onime što je napravio da sam pod dojmom do današnjeg dana, a bit ću i do kraja života. Naime, u tijeku je bila jedna svadba, dok smo bili smješteni u hotelu sa sportašima. I mene je naprosto očaralo vidjeti prvi puta mladence. Odmah sam se zamislila i maštala hoću li i ja imati takvu priliku u životu. Vjerojatno mi se vidjelo nešto iz očiju da je Kiki odreagirao. Priznala sam mu da mi je to prva svadba u životu. I znate što je napravio? Tu sad slijedi ono zbog čega još uvijek zaplačem", počela nam je pričati svoje najljepše trenutke u životu, koje joj je priuštio u biti dotadašnji stranac.

Riječi su od ganuća jedva izlazile. Radi se o njezinu 'princu na bijelom konju', s kojim gaji veliko prijateljstvo do današnjeg dana.

"Kiki mi je tom prilikom donio najveći buket cvijeća. I tko ne bi zaplakao na takvu gestu? Čak je išao zamoliti mladence da se dođu fotografirati s nama, kako bi imali uspomenu na te meni tako prekrasne trenutke. Oni su bili oduševljeni pa su i počastili našu cijelu ekipu. Nadam se da su dobro jer ih ne mogu zaboraviti. A ta naša predivna noć trajala je uistinu gotovo sve do jutra, uz bazen i mirisno cvijeće svuda oko nas. Prvi put sam i plesala, i to s Kikijem. Zaista se potrudio da me razveseli, na čemu sam mu trajno zahvalna. Naići na takvu osobu u životu, to je zaista rijetkost. Kad bi barem svi bili takvi. Ali nisu. I zato ne želim da moje prijateljstvo s Kikijem ikada prestane, jer osjećam sve do danas da mogu računati na njega, da mi je pravi i istinski prijatelj, kojem je uistinu stalo do mene. Presretna sam što ga imam u životu", opisala nam je.

Da napomenemo, Kiki nam je isto pomogao dočarati svu tu atmosferu te jedne predivne noći u Vodicama – naravno plačući od bujice osjećaja. Priznao nam je da takvu predivnu osobu, čiste duše, rijetko se kada susreće u životu. I da je ona za njega anđeo. Zahvalan je što ju je imao priliku u životu sresti.

Njihov ponovni susret u Poreču ovog listopada izmamio je bujicu suza i dugih zagrljaja.

Ostao je ganutljiv prizor, koji je pobudio u svima znatiželju, jer Kiki je odmah pri izlasku iz kombija svoje sportske ekipe odjurio do Sladjane i zagrlio je pred svima. Suze su išle i njemu i njoj, a ni svjedoci ovog događaja nisu ostali ravnodušni.

Nakon navedene svadbe u Vodicama, bila je prisutna na svadbi svoje šest godina mlađe sestre, u studenom prošle godine. Bila je to prilika da se okupi i rodbina. A ono najljepše što se tek treba dogoditi jest dolazak bebe njezine sestre.

"Postat ću teta i to jedva čekam. Jako se radujem tim trenucima s djetetom", rekla je.

Postoji još jedna zgoda iz njihova života, a vezana je upravo za Poreč prethodnih godina. Kako je rekla, zove se 'spašavanje vojnika Rajana'.

"Kiki mi je pomagao na način da me vozio u kolicima. U jednom momentu, dok smo prelazili preko brdašca, moja kolica su odjednom pojurila, a znate što je on napravio? Uopće ne misleći na sebe, svom težinom bacio ispod kolica kako bi me zaustavio da se ne dogodi nesreća jer tuda su prolazili automobili. Spasio mi je život jer tko zna što se sve moglo dogoditi, a ja si nisam mogla pomoći", rekla je u suzama, priznajući da se tada zaista osjećala kao neka princeza.

"Ljubav, kakve god vrste bila, ponekad nas tako dotakne u životu da je ne smijemo samo tako zaobići. Moje i Kikijevo prijateljstvo pokazatelj je dubokog poštovanja jednog prema drugome, nježnosti, pažnje, istinske prijateljske ljubavi. I ne želim da se ikada prekine jer meni je upravo to snaga da se budim iz dana u dan. To naše lijepo iskustvo koje smo imali, ta njegova pažnja prema meni, dotaknula je moje srce i ono što je u njemu posadio raste iz trenutka u trenutak. A to je jednostavno rekavši – cvijeće nježnosti koje se razvija. Kud će nas to sve odvesti, ne znam. Ali znam da imam nekog na ovom svijetu koji zaslužuje sve ono najbolje. Imamo ovo sada i na tome smo oboje zahvalni", rekla je Sladjana.

Za kraj je svima poručila: "Ponekad su nam darovani prekrasni trenuci i zaista ih trebamo cijeniti. Ne odustajte od samih sebe. Vjerujem da za svakog od nas postoji 'onaj pravi trenutak', koliko god kratko trajao. Samo ga treba dočekati."

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 01.12.2017