"Uz rođenje kao nedonošće na poklon sam dobio nešto neopisivo, ono što me prati na svakom koraku – privilegij da budem osoba s invaliditetom", kaže nepopravljivo optimistični stolnotenisač s invaliditetom i 'majstor' za ortopedska pomagala

 

Teško ćete Kristijana Kiku Vinceka zateći u tmurnom raspoloženju. Ako vani pljušti kiša zbog koje ti se ne da iz kreveta, ako sijevaju munje i gromovi udaraju uokolo... ništa to Kiki ne može pokvariti raspoloženje. Vječni osmijeh na licu njegov je svojevrsni zaštitni znak.

Njegova životna priča počinje prije 42 godine u Zagrebu, i na samom početku se nije činilo da će završiti dobro.

"Kako započeti priču o svom životnom putu, kad se sve to treba 'staviti na papir' moram priznati i da nije lako. Dakle, ovako: prije 42 godine silom sam htio, prije vremena, ugledati svjetlo ovog svijeta", kaže Kiko.

"Uz rođenje kao nedonošće na poklon sam dobio nešto neopisivo, ono što me prati na svakom koraku – privilegij da budem osoba s invaliditetom. Pitate se zašto privilegij!? Zar je privilegij pripadati društvenoj skupini koja se smatra ranjivom, kakva je to povlastica biti dijelom one populacije koja se često žali na diskriminaciju i općenito na neravnopravan položaj i nerazumijevanje okoline?

Kiko (desno) s našim najboljim skijašem s invaliditetom Dinom Sokolovićem

Ja osobno nekako sam to drugačije doživljavao, imao sam bitno drugačije iskustvo.

Kroz taj sam privilegij, naime, završio osnovnu i srednju školu po redovnom programu, bez ikakvih popusta. Za mene kao osobu s invaliditetom ništa nije dolazilo 'na kredit', za sve što sam postigao morao sam 'pljunuti u šake' i dobro se oznojiti.

Srećom, moj društveni i socijalni život zbog invaliditeta nikad nije patio, jer uz borbu, uvijek sam pronosio stav: 'bez  kompleksa prihvaćanje samog sebe'.

Kroz život me doslovno vodila glazba i sport. Rekreativno sam se bavio košarkom, odbojkom na pijesku, i to sve s 'privilegijem'.

Godine 2000. zapošljavam se u ustanovi URIHO, najvećoj zaštitnoj radionici za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Zaposlen sam u Odjelu ortopedije na Kajzerici, na izradi ortopedskih pomagala, a i svoj posao smatram velikom povlasticom.

Prošle godine, dakle 2015., počinjem se baviti stolnim tenisom za osobe s invaliditetom pod trenerskom palicom Ivane Knezević Šambić u STKOI Uriho. Rezultati? Bio sam brončani na Državnom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom u Varaždinu 2015. godine. Ta mi je bronca donijela veliko zadovoljstvo jer sam u stolnom tenisu bio 'frišak', nisam imao iskustva s velikih natjecanja. Ma, nebitni su rezultati! Bitno je to druženje, sjajna vibra, energija koju rukom možeš napipati, sportski duh osoba s invaliditetom! Eto odgovora zašto svoj invaliditet doživljavam kao privilegij", završava svoju priču Kiko.

M. Kristić

Objavljeno: 13.05.2016