O kakvoj to slobodi za osobe s invaliditetom možemo govoriti ako nam je uskraćena ona temeljna - sloboda kretanja

 

Znamo li mi što znači riječ sloboda? Što je to? Kako se mi odnosimo prema tom pojmu, koliko nam je stalo do toga, koliko smo svoje djelovanje posvetili tome?

To su samo neka od pitanja koja su vezana uz slobodu, a odgovor je jednostavan. Mobilnost, to je sloboda! Otići nekamo u šetnju i u toj šetnji odlučiti skrenuti lijevo ili desno. Eto, to je najjednostavniji prikaz slobode.

Od kada se krećem pomoću invalidskih kolica moj krug slobodnog kretanja u velikoj je mjeri devastiran, unakažen. Mnoge usluge koje sam mogao koristiti danas mogu samo sanjati, mnogi prostori koji su mi nekada bili pristupačni danas su samo želja. Nestala je sloboda, nestalo je pravo na izbor, nestalo je pravo na odlučivanje. I danas bih bez pomoći druge osobe praktički bio zatvoren u vlastitom domu. Ali to nije moja krivnja, to je krivnja društva koje ne zna kako izgraditi zajednicu koja će prihvatiti sve različitosti.

Nedavno je Vlada potpisala ugovor s udrugama o raspodjeli nekih 13 milijuna eura u svrhu projekta osobne asistencije, uz trideset i nešto milijuna kuna sredstava od igara na sreću, pa danas u Hrvatskoj uslugu osobne asistencije prima više od 1.400 osoba, među kojima je i moja malenkost .

I tko to ne bi pohvalio, tko je taj tko u takvim brojkama ne vidi boljitak. Taj mora imati dobre argumente za suprotstaviti se ovom postignuću. Svatko ima pravo na izbor, na odlučivanje i to je vodilja od koje nikada neću odustati. Projekt osobne asistencije, kojeg vode udruge, trebao je biti pilot projekt, ali taj 'pilot' traje već 12 godina i sve osobe s invaliditetom dobivaju uslugu od samo četiri sata dnevno kako bi im se olakšao život. Nažalost u Hrvatskoj imamo oko sedam tisuća osoba s invaliditetom koje ne mogu micati ni rukama ni nogama, koje ne mogu samostalno niti jesti niti piti, ne mogu samostalno niti leći, a imaju istu uslugu kao i oni koji to mogu. Druga situacija koja ovakav model čini diskriminirajućim je broj osoba koji imaju potrebu i broj osoba koji primaju osobnu asistenciju, a što bi trebalo zakonom regulirati.

Moram naglasiti kako je uzrok svemu zakon o listi tjelesnog oštećenja koji pod 100-postotno oštećenje navodi potpunu uzetost jedne strane tijela, paraplegiju, triplegiju i kvadriplegiju. Iz toga zakona sve je vidljivo i svi drugi zakoni se naslanjaju na njega, on je izvor na osnovu kojega se donose rješenja i odluke. Interesantno je kako sve udruge za to znaju ili bi bar morale znati, ali sve šute i podilaze sustavu. Sve udruge znaju kako je ovakav model osobne asistencije protuustavan jer krši pravo na jednakost svakog pojedinca, ali i pravo na različitost. Pa, ako se malo poigramo brojkama, vidjet ćemo koliko smo nepravedni u ovakvom modelu osobne asistencije. U Hrvatskoj dakle imamo oko sedam tisuća osoba s invaliditetom koje su trajno nepokretne, također imamo oko pet tisuća osoba, koji se kreću pomoću invalidskih kolica. Dakle, imamo oko 12 tisuća osoba koje po sadašnje modelu imaju pravo na osobnog asistenta, ali mi smo učinili čudo i sa 1.400 osobnih asistenata. Ja ovdje ne želim nikoga kriviti za nešto što bi nam svima trebalo biti prioritet - pružiti svakome istu priliku, ja samo želim jednim afirmativnim stavom pokazati kako se može bolje i drugačije.

Sredstva iz Europskog socijalnog fonda mogu se za usluge osobne asistencije koristiti do 2020. godine, dakle možemo putem još jednog natječaja ostvariti milijune eura za usluge osobne asistencije. Nakon toga nema dalje, Europa ne rješava socijalu određene zemlje, Europa tek daje sredstva da stvorimo i izgradimo infrastrukturu koja će biti u službi građana. Mi smo ti koji morama znati kakvu Hrvatsku želimo, mi smo ti koji moramo znati što očekujemo od Hrvatske i takvu je moramo i graditi i promovirati. Nije sporno dasu osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju dio zajednice i u toj zajednici imaju pravo na izbor, na odlučivanje, imaju pravo na slobodu. Imaju pravo na šetnju i prilikom te šetnje mogu bez ikakvog straha odlučiti hoće li lijevo ili desno, hoće li u kino ili kazalište, hoće li negdje na kavu ili će samo šetati. Napokon se moramo odlučiti kakvu Hrvatsku želimo i ne smijemo zaboraviti - Hrvatska to smo MI!

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 13.04.2017