Svaka zajednica ima ambiciju da se brine o osobama s invaliditetom, ali same osobe s invaliditetom su te koje određuju smjernice i postavljaju pravila

 

Poznajete li možda nekoga tko se kreće pomoću invalidskih kolica, tko se kreće pomoću štaka. Poznajete li nekoga tko je slijep ili možda gluh. Poznajete li nekoga tko ima neki od intelektualnih izazova. Sve se to svodi pod jedan nazivnik, invaliditet.

Ako poznajete onda znate kako takvi izazovi nisu nimalo lagani, ali njihovi život zbog toga nisu ružni, možda tek drugačiji, s puno više truda, učenja, više obveza, ali i s puno više duše.

Invaliditet može nastati rođenjem, oboljenjem ili stradanjem, ali neovisno o nastanku izazov invalidnosti zaslužuje priliku, zaslužuje sve ono što ima svaka druga osoba koja nema takvih barijera, zaslužuje biti priznat i ravnopravan u svim situacijama. Ako imate prijatelja osobu s invaliditetom koja se kreće pomoću invalidskih kolica morate voditi računa o mjestu koje posjećujete, to mjesto mora biti prilagođeno njegovoj invalidnosti. Nije dovoljno reći "ja te razumijem", važno je shvatiti izazove koje netko živi i njima se podrediti, tek onda možete reći da poštivati osobu sa određenim izazovom. Osobe s invaliditetom nisu glupe ili nesposobne za obavljanje određenih poslova, samo trebaju određene preinake u zajednici kako bi mogli koristiti sve resurse kao i ostali pojedinci bez invaliditeta.

Svatko od nas je drugačiji sa ili bez invaliditeta, ali svatko od nas želi imati prijatelja, ići u školu, biti društveno angažiran, svatko od nas želi voljeti i biti voljen, ali neki od nas u određenim situacijama trebaju pomoć, zato budimo i mi ti koji ćemo razumjeti svoje prijatelje u određenim potrebama ili radnjama i budimo im moralna i svaka druga potpora. Budimo strpljivi ako trebaju malo više vremena, pružimo im pomoć ako ne mogu sami.

Svaka zajednica ima ambiciju da se brine o osobama s invaliditetom, ali same osobe s invaliditetom su te koje određuju smjernice i postavljaju pravila. Osobe s invaliditetom, bez obzira gdje se nalazile ili način života, mogu prihvaćanjem izazova invalidnosti svoj život učiniti lakšim i radosnijim. Najvažnije je prihvatiti istinu i pomiriti se s prognozama. Uvijek je dobro nadati se, raditi na oporavku, ali ako gledate na sadašnjost s prezirom, oporavak će biti neuspješan. Prihvaćanjem vlastitih izazova daje nam se prilika da se usredotočimo na poboljšanje životnog standarda, ali i u kvalitetniju prilagodbu zajednice našim potrebama i mogućnostima. Negiranje ili ignoriranje vlastite situacije može u nama uzrokovati negativne emocionalne posljedice, koje su često uzrok naše odbačenosti od strane zajednice.

Poštivanje osobe s invaliditetom otvara nam neke nove spoznaje, daje nam priliku naučiti biti strpljiv, tolerantan, iskren, daje nam priliku da sami istražimo svoja opredjeljenja u situacijama kada je naš poznanik ili prijatelj drugačiji. Poštujući sebe poštujemo i njih i uvijek razmišljajmo prema naprijed jer jedino tako možemo poboljšati i sebe i okruženje u kojem živimo, bilo da smo osobe s invaliditetom ili ne. Lijepo je imati uspomene, ali od njih se ne živi. Ako sve svoje vrijeme trošite na prošlost nećete imati vremena za budućnost. Svaka osoba je dar zajednici i zato ne moramo se plašiti svojih tuga, žaljenja za prošlim, sve je to ljudski, ali pred nama je život, novi izazovi, nove prilike, nove radosti. Optimizam nam daje priliku da napravimo veliku razliku u našem mentalnom i fizičkom stanju. Potrudimo se da u svakoj situaciji pronađemo dobro, suprotstavimo se svakoj negativnosti koja nam se događa i vjerujmo kako je to tek posljedica nečeg dobroga.

I ako poznajemo nekog tko se kreće pomoću invalidskih kolica, pomoću štaka, nekoga tko je slijep ili gluh, nekoga tko ima određene intelektualne izazove, ne zaboravimo: on je samo drugačiji, ali jednako vrijedan kao i svi mi drugi, jednako potreban i drag. Stoga budimo među nositeljima izgradnje zajednice za svakoga, budimo oni kojima invalidnost nije barijera već motiv za neke nove, bolje izazove.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 25.08.2016