Sada nam se događa da oni koji se kreću pomoću invalidskih kolica prestaju biti osobe s invaliditetom i dobivaju status osobe s tjelesnim oštećenjem

 

Sada kada se dogodilo i dalje muk i šutnja. Prije dvije godine upozoravao sam da će se to dogoditi, ali džabe, svi smo ostali nijemi. U zakonu ili pravilniku o jedinstvenom vještačenju navedeno je kako će neki od nas izgubiti status osobe s invaliditetom, te postati osobe s tjelesnim oštećenjem.

Ali koliko sam god naglašavao kako na takav način određena osoba gubi određena prava, svi smo ostali nijemi. Zato nam se sada događa da oni koji se kreću pomoću invalidskih kolica prestaju biti osobe s invaliditetom i dobivaju status osobe s tjelesnim oštećenjem. Posljedica jednog takvog vještačenja dovodi do toga da osoba s tjelesnim oštećenjem ne može primati invalidninu. Gubite pravo i na povišeni dječji doplatak jer više niste u statusu osobe s invaliditetom.

Ne mogu vjerovati da se tako nešto može ozakoniti i da nam svima bude svejedno. Zar na takav način želimo smanjiti socijalna izdavanja? Zar će igra riječi vratiti nekome fizičku pokretljivost? Svrstavali vas u osobe s invaliditetom ili osobe s tjelesnim oštećenjem, ako se krećete pomoću invalidskih muče vas i dalje isti izazovi. I dalje ne možete preko stepenice i dalje vam treba pomoć pri pranju i sušenju odjeće, i dalje vam treba netko tko će vam pomoći u kupovini, i dalje trebate pomoć pri transferu s kolica u kadu.

Nažalost, sustav to tako ne vidi. Sustavu je važno smanjiti izdavanje za socijalu kako bi više imali za putne troškove za neostvarena putovanjima. Treba se šparati na osobama koje žive izazov invalidnosti kako bi bilo više sredstava za pojedine političke i stranačke uhljebe.

Je li možda netko pročitao to ozakonjenje prije nego što je za to digao ruku? Zna li možda netko od tih političkih klimoglavaca koliko je teško živjeti izazov invalidnosti? Ima li uopće smisla tim i takvim činovnicima govoriti o invaliditetu. Za njih su osobe s tjelesnim oštećenjem ovakvim pristupom samo brojke, samo crtica u nizu, njih ne zanima da li možeš. Njih zanima kako smanjiti broj osoba s invaliditetom i onda su im pale napamet te administrativne zavrzlame. Tako ostaje više sredstava u državnom proračunu, smanjuje se broj osoba s invaliditetom, a to što ti je stanje ostalo isto to njih nije briga. Oni to rade u skladu sa zakonom i u ime pravednijeg sustava.

Gdje je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, gdje je saborska zastupnica, gdje su razni savezi osoba s invaliditetom da dignu glas? Tko zna, možda se i oni drže one kako osobe s tjelesnim oštećenjem nisu njihova briga, oni se brinu za osobe s invaliditetom.

Ovo su samo probni baloni i nitko ne govori o tome, to nije tema dana, medijima to nije interesantno, a udruge šute, dok osobe koje godinama primaju invalidninu i povišeni dječji doplatak preko noći samo zbog igre riječi gube svoja prava. Nama su važni crnokošuljaši, razni plakatići, noćni klubovi, nama je važno sve samo ne čovjek.

Samo bih htio znati kako bi se pojedini političari odnosili prema osobama s invaliditetom ili osobama s tjelesnim oštećenjem kada bi se radilo o njihovoj djeci? Pitam se na koji bi načni pojedini ministri razmišljali kada bi ih u kući čekao netko tko se kreće pomoću invalidskih kolica? Ne znam, možda su oni toliko privrženi svom poslu pa bi i tada donosili ovakve 'pravedne odluke'.

Teško je boriti se s raznim barijerama, prihvatiti razne izazove, ali kada te izda onaj koji bi ti trebao olakšati, kada te izda onaj koji bi trebao učiniti sve da živiš kao i svaki drugi pojedinac, e onda to pogađa, onda to ubija svaku volju za životom. Znam kako je sada pred tim osobama jedna dugotrajna sudska borba da dokažu ono što je nepobitno, znam da je pred njima pentranje po raznim neprilagođenim ustanovama. Znam da ih čeka dug i neizvjestan put, ali pitam se zašto, zar samo zato da bi pojedini političari raznim smicalicama sebi povećali plaće, a osobama koje žive izazov invalidnosti uskratili pravo na invalidninu i dječji doplatak.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 02.03.2017