Zajednica koja nema viziju i koja ne može osigurati financijska sredstva kako bi osigurala osobama s invaliditetom mogućnost ostvarenja svih prava je gubitnička zajednica

 

Nitko ne osporava kako osobe s invaliditetom trebaju imati jednak pristup u zajednici, pravo na usluge, na školovanje, pravo na druženje i razbibrigu, na zapošljavanje. Jednostavno, pravo na život.

Nažalost, u svijetu, a posebno u nerazvijenim zemljama, osobe s invaliditetom uskraćene su za sve i svašta, osnovna ljudska prava za njih su mrtvo slovo na papiru. U mnogim zemljama s niskim dohotkom invalidnost se tretira kao stigma. Takvim pristupom osobe s invaliditetom prisiljene su ostati zatvorene u obiteljskoj kući ili stanu i trunuti u vlastitom sažaljenju. Život u kući, izbjegavanje zajednice, neodlazak u škole zbog diskriminacije ili nedostatka razumijevanja zajednice za potrebe i mogućnosti osoba s invaliditetom, često te osobe dovodi do još veće izoliranosti.

Nedavno su se mediji raspisali o potrebi izgradnje staza za bicikliste i zdušno to podržavam u svim lokalnim sredinama, ali pitam zagovarače tih staza: što je sa stazom za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju koji se kreću pomoću invalidskih kolica, kud i kako će se oni kretati ako je na pola trotoara parkiran automobil, a na drugoj polovici biciklistička staza. Svi priznaju kako osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju u zajednici moraju biti tretirani na ravnopravnim osnovama kako bi koristili sve mogućnosti usluga, koje im zajednica ima obavezu pružiti, kao i svim ostalim članovima. Nažalost, to se u stvarnom životu ne događa

Osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju nemaju političku moć i ne mogu utjecati na odnos institucija vlasti prema OSI populaciji. Kada ćemo imati sustav u kojem će osobe s invaliditetom moći tužiti projektanta, investitora i izvođača za objekte koji su izgrađeni bez poštivanja zakona o pristupačnosti, kada će osobe s invaliditetom moći tužiti institucije vlasti za izdavanje uporabnih dozvola za objekte koji nisu prilagođeni sukladno Zakonu o pristupačnosti. Kada će se postaviti rok do kada se mora zajednica prilagodit za korištenje i pružanje svih usluga svim njenim članovima. Svako naselje treba biti pomno isplanirano i do u detalje razrađeno kako bi ga mogao uživati svaki njegov član, neovisno o fizičkim ili intelektualnim izazovima. Ono što moramo znati - neprilagođena zajednica višestruko šteti samoj sebi. Prvo, ne može razmišljati o turizmu za osobe s invaliditetom, neprilagođena zajednica je i zlostavljanje pojedinaca s invaliditetom, neprilagođena zajednica ne poštuje jednako svakog svog člana.

Vrijeme je da shvatimo kako osobe s invaliditetom žele živjeti i raditi, žele se provoditi, uživati sve životne sadržaje i kao takve ih trebamo poštivati. Svaki odgovoran pojedinac želi svojim radom ostvariti svoju ekonomsku slobodu i to nije privilegija, to nije povlastica, to je samo pravo na ostvarenje osnovnih ljudskih prava. Svaka osoba s invaliditetom može prevladati učinke svoje invalidnosti uz pomoć sustava koji će se potruditi i osigurati potrebnu pomoć, bilo tehnološku, bilo ljudsku. Važno je olakšati i omogućiti maksimalno korištenje talenata svakoj osobi s invaliditetom. Zajednica koja nema viziju i koja ne može osigurati financijska sredstva kako bi osigurala osobama s invaliditetom mogućnost ostvarenja svih prava je gubitnička zajednica. Ne smijemo dopustiti da osobe s invaliditetom postanu izolirani, odbačeni, ne smijemo dopustiti da njihova svakodnevica bude milostinja pojedinaca.

Moram se ispričati biciklistima zbog usporedbe sa stazom za bicikliste, nije mi bila namjera nekoga kritizirati, htio sam samo ukazati kako i osobe s invaliditetom trebaju svoju stazu, ali ne samo onu fizičku kojom bi se kretali gradovima. Osobe s invaliditetom trebaju onu drugu stazu, stazu koja će ih izvući iz izoliranosti, stazu na kojoj neće biti diskriminirani, stazu u kojoj će moći ostvariti sve svoje snove, stazu koja će ih dovesti do ekonomske slobode.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 14.04.2016