Gdje to žene s invaliditetom mogu reći kako i one prije svega imaju pravo školovanje, na zapošljavanje, gdje to one i kome mogu reći kako im je primarna želja biti majka, gdje to one i kome mogu reći kako za njih stanovi moraju biti veći i drugačije prilagođeni u odnosu na žene bez invaliditeta

 

Kako bi razumjeli stvaranje novih društvenih odnosa mnogi su zaobilazili čovjeka kao primjer zbog specifičnosti i pojedinačnih razmišljanja. Zbog toga se i kao potreba i kao cilj isticala obitelj.

I dok mnogi zagovornici obitelji traže razne olakšice za te iste obitelji, nova vremena, naprotiv, očekuju suprotno, sve se stavlja na teret obitelji.

Traži se ravnomjerno zastupanje žena i muškaraca u Saboru RH. Svi oni koji nemaju prava i mogućnost braniti svoje stavove, njihova prava postaju mrtvo slovo na papiru i postaju tek puko zadovoljavanje zakonskih formi kojih se nitko nema obavezu držati. Pojedince koji brane tezu kako je današnja sociologija uspješno prihvatila različitosti demantiraju činjenice. Obitelj smo uništili, čovjeka smo zaboravili. Pa što nam je to onda važno? Pola milijuna građana koji žive različite izazove invalidnosti ponekad (a i počesto!) nemaju podršku niti u obiteljima, a još manje u zajednici, pa se pitam: zar oni nisu pripadnici određenih spolova!?

Ako tražimo ravnomjerno zastupanje žena i muškaraca na raznim zastupničkim mjestima, po meni je pravedno da i osobe s različitim izazovima invalidnosti budu ravnomjerno zastupljeni i među ženama i muškarcima. Svi oni koji žele razumjeti zakonitosti socijalnog modela življenja potrebno je da se maknu iz krugova obitelji i počnu razmišljati o pojedincu, o njegovim mogućnostima i potrebama, te u potpunosti prihvate i prepoznaju njegove/njezine kvalitete i razlike. Tek tada možemo govoriti kako smo krenuli u pravcu ljudskih prava, onim u naprednim zajednicama, a ne u našoj u kojoj smo još uvijek na socijalnom modelu u kojem nam je i sredstvo i cilj obitelj.

Neka viša sila čovjeka je učinila čovjekom, ali svoj istinski razvoj taj JA doseže djelovanjem i komunikacijom u zajednici. Možemo mi završiti različite škole, fakultete, ali bez komunikacije i razmjene iskustava u zajednici ljudsko znanje je hrana bez okusa i mirisa. Često puta čujem kako to treba napraviti struka. Ja sam 33 godine osoba koja živi fizički izazov invalidnosti i vjerujte mi da još uvijek nisam našao školu a kamoli fakultet kako bih napokon postao stručna osoba s invaliditetom. Činjenica je kako čovjek kroz razmjenu mišljenja svakodnevno stječe neka nova saznanja, svejedno jesu li emocionalna, tradicionalna, mentalna... To je nevažno, činjenica je da se na takav način čovjek jedino može razviti do vlastitih maksimuma.

Gdje to žene sa invaliditetom mogu reći kako i one prije svega imaju pravo školovanje, na zapošljavanje, gdje to one i kome mogu reći kako je primarna želja biti majka, gdje to one i kome mogu reći kako za njih stanovi moraju biti veći i drugačije prilagođeni u odnosu na žene bez invaliditeta? Kako one mogu razviti vlastite talente kad u njihovo ime drugi i misle i odlučuju? Tko njih i gdje zastupa, gdje su njihova prava, gdje to one mogu odgovorno izvršavati vlastite obaveze. Isto se odnosi i na muškarce i djecu s teškoćama. Mi moramo znati kako zajednica koja nema hrabrosti prepoznati svakoga pojedinca i omogućiti mu borbu za svoja prava i obaveze, nije ništa drugo nego selo okruženo zidinama u koje mogu ući samo izabrani. Imamo li pravo izgubiti više od pola milijuna osoba samo zbog neznanja, nerazumijevanja? Imamo li pravo osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju zatvoriti vrata životnih bitaka i prije nego što su se počeli boriti? Imamo li pravo ovoj populaciji uskratiti pravo na sazrijevanje, na mudrost, na komunikaciju u zajednici? Imamo li pravo odlučivati o tuđim pravima, o pravima koja niti razumijemo niti živimo?

Obveza svakog pojedinca je da vlastitim iskustvom sudjeluje u izgradnji i oblikovanju zajednice. Da bi u tome uspio neophodno je da ima mogućnost izgraditi sebe kako bi njegove sugestije obogatile zajednicu. Bogatstvo svakog pojedinca mjeri se po njegovom razumijevanju i prepoznavanju vlastitih talenata, ali i kvalitetne i istinite suradnje sa zajednicom i prirodom. Kada to svi prepoznamo znat ćemo razumjeti potrebe i mogućnosti pojedinaca, ravnopravne zastupljenosti žena i muškaraca, uključujući i poštujući sve vrste različitosti.

Znat ćemo razumjeti kako svatko ima pravo braniti svoje pravo.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 10.03.2016