Osobe s invaliditetom nisu organizirane u jednu kritičnu grupu koja ima snage udariti šakom o stol i reći – dosta je bilo, mi samo želimo ista prava

 

Nisam od onih koji kukaju, nisam od onih koji će tražiti krivicu u drugima, nisam od onih koji se boje ukazati na nepravdu. Svijet je posložen kako jest, a svi oni kojih nema na vidiku kolač se bez njih dijeli. Gledam šutnju, slušam tišinu svih nas, pa se pitam što mi to zapravo želimo? Tko nas je ugasio, tko nam je oduzeo pravo biti glasni, kome se mi to ispričavamo kada želimo vrisnuti, kada želimo kriknuti iz dubine duše za sve nepravde koje nam se nanose? Zašto smo izgubljeni u vremenu i prostoru, gdje smo mi to zalutali, što nas to tjera na pasivnost? Do kada ćemo trpjeti 'otpisanost', zar nam niti malo nije stalo.

Što je s umjetno stvaranim sretnim vremenima, koja su izgrađena na temelju raznih društvenih nepravdi, kada su pojedinci koji su na čelu udruga i saveza izvlačili određenu korist za sebe i tako prezentirali sebičnost i nemoral. Nemojte misliti kako sam kritičan prema pojedincima koji su imali određena primanja za svoj rad za razne projekte, dapače mislim kako je to neophodno, ali me vrijeđa kada su se sredstva dobivena za osvještavanje osoba s invaliditetom na aktivniju ulogu u zajednici, trošila samo da bi se forma zadovoljila. Na taj način smo osobe s invaliditetom educirali i pozivali na nemoralne vrijednosti. Takvim pristupom osobama s invaliditetom ubijamo samopouzdanje, i još ih više potičemo na ovisnost o drugoj osobi. Ali to nije ono najgore, najgore je to što se mnoge osobe s invaliditetom okreću pasivizmu i ignoriranju svakog pokušaja suprotstavljanja nepravdi. Kada izgubimo odgovornost prema samom sebi, izgubili smo je i prema zajednici. Naša šutnja postaje naš izbor, naše slaganje.

Danas nije problem što su se proračunska sredstva smanjila prema raznim potrebama osoba s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Danas je naš problem puno veći, jer ne razlikujemo moralno od nemoralnog, a sve je to proizvod tržišnog rada udruga i saveza, koji su jedni drugima konkurencija.

Osobe s invaliditetom nisu organizirane u jednu kritičnu grupu koja ima snage svojom moralnošću udariti šakom o stol i reći – dosta je bilo, mi samo želimo ista prava. Josipovićeva pravda za sve načela je našu osjetljivost, Opačićkin pravedniji sustav otvorio je vrata totalnoj nepravdi, a ministrica Juretić samo je nastavila niz, a mi uporno šutimo. Do kada?

Nisu nama ukinuta sredstva samo u Ministarstvu socijalne politike i mladih, nas nema ni u drugim ministarstvima, Ministarstvo graditeljstva nije predvidjelo sredstva za uklanjanje barijera i adaptaciju zgrada, mi nismo predvidjeli sredstva za turizam osoba s invaliditetom, nas nema ni u Ministarstvu uprave, sredstva za edukaciju su na istoj razini kao i prije, Ministarstvo unutarnjih poslova ni spomena za prilagodbu policijskih postaja potrebitima. Ma nas nema nigdje, a nama baš svejedno.

Mi smo zemlja koja ima velike potencijale, koja ima razne prilike, ali ili ih ne znamo ili ne želimo koristiti. Teško mi je gledati ovu blamažu koja se zove imovinski cenzus kada govorimo o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Osoba s invaliditetom, svejedno je li milijarder ili puki siromah njemu pripada njegovo pravo. Svakome isto smeta ona jedna stepenica ako se krećeš pomoću invalidskih kolica, bio ti prosjak ili bogataš.

Grupa koja se vlastitom snagom zna izboriti za vlastita prava - ne privilegije ili beneficije već za ista prava – snaga je koja ovu zajednicu čini bogatijom i ugodnijom za život. Možda sam u ovim svojim mislima i sebičan i pohlepan, ali ja ne tražim ništa više od drugih, ja želim da me se poštuje kao čovjeka, živio ja na selu ili gradu, bio ja invalid civilni ili vojni, bio ja muškarac ili žena, ja sam osoba koja ima svoje ime i prezime i ne dopuštam nikome da mi uskraćuje ono što se za svakog drugog podrazumijeva.

Gospodo, ne dirajte u ono što niti razumijete niti živite, jer invalidnost je život, a ne profesija.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 17.03.2016