Osobe s invaliditetom, kao i skrbnici djece s teškoćama u razvoju, moraju dobiti mogućnost participacije u politici, ne samo zbog sebe već zbog prava svakog pojedinca, zbog činjenice kako izazov invalidnosti ne smije biti prepreka u izgradnji zajednice

 

Člankom 29. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom regulirano je pravo na političku sudjelovanje osoba s invaliditetom u političkom životu zajednice. Hrvatska, kao zemlja koja je među prvima ratificirala UN Konvenciju, obvezala se na ispunjenje svih njezinih stavki i stvaranje okvira u kojem će te stavke zaživjeti i biti trajno rješenje, a koje omogućuju svakoj osobi pravo na izbor i pravo da bude birani.

Nažalost, stanje je do danas ostalo nepromijenjeno. I dalje osobe s invaliditetom kod kojih je utvrđena poslovna ne sposobnost nemaju mogućnost niti birati niti biti birani. Ako jedna manjina koja čini nekih 12 posto od ukupne populacije ne može utjecati na kreiranje politika koja je od njezinog interesa, onda se ne može govoriti o zajednici ili društvu koje poštuje međunarodno priznate politike. Ono što mene posebno brine je činjenica da same osobe s invaliditetom politiku vide u negativnom svijetlu. Politika je časno zanimanje kao i svako drugo, no u velikoj mjeri nečasni pojedinci učinili su je prljavom. Danas kada su mnogi izazovi isplivali na površinu i kada se mnogi utrkuju u kritici zajednice na izazove koji se u velikoj mjeri umjetno nametnuti, pitam se kako je to moguće da su osobe s invaliditetom i dalje ostale po strani i tek puki privjesak zajednici koji uvijek nešto treba. Same osobe s invaliditetom ne izlaze na izbore, ruku na srce, a zašto bi, niti ih tko spominje niti su kome važni. Ipak, pred izbore spremni su sve odraditi, slikati sa osobama s invaliditetom, potpisati svaki dokument koji nudi neko rješenje, ne košta ništa, a ništa ih ne obvezuje na ispunjenje. Osim toga kada su u pitanje reforme tu nastaje problem jer osobe s invaliditetom traže kvalitetnije zdravstvo i više prostora u zapošljavanju, a to košta.

Sudjelovanje u političkom životu zajednice pitanje je prava čovjeka, ali isto tako to je ključ uživanja svih ostalih ljudskih prava. Zemlje potpisnice Konvencije obvezuju se osigurati osobama s invaliditetom politiku jednakopravnosti na svim razinama vlasti. Svakako jedan od ključnih izazova je primjena novih tehnoloških mogućnosti kojima se osobama s invaliditetom omogućuje obnašanje svih dužnosti, kao i obavljanje svih javnih funkcija na svim razinama i u svim uvjetima. Poštivanje čovjeka bez obzira na njegove izazove, prije svega poštivanje je samoga sebe i svojih uvjerenja. Ako bi se upitali koliko smo prostora pružili osobama s invaliditetom u procesu politike koja poštuje sve različitosti, onda ćemo nažalost morati priznati kako je to manje od ništa. Zalutali pojedinci koji su se uspjeli izboriti za mjesto pod suncem kada je političko obnašanje dužnosti u pitanju, samo je dokaz snage i moći pojedinih osoba s invaliditetom.

U zemljama napredne demokracije rade se mnoga istraživanja na temu osoba s invaliditetom, no i u tim zemljama tema političke znanosti, kad su osobe s invaliditetom u pitanju, tek je u povojima. U Hrvatskoj još uvijek se promjene, ako ih možemo nazvati promjenama, događaju u definicijama koje su usmjerene na medicinske teme, ekonomske i na kraju socijalne koje definiraju invaliditet kao proizvod interakcije između pojedinca i okoliša. Nitko ne govori o ljudskim pravima i pravima čovjeka kao ključnog stava u rješavanju svih izazova kada su osobe s invaliditetom u pitanju. Politika koja se bavi invaliditetom nažalost nije aktualna niti primarna političkoj znanosti.

"Oblik nesposobnosti ili ograničenja u obavljanju određene uloge ili zadatka koji se očekuju od pojedinca unutar društvenog okruženja“, jedna je od definicija invaliditeta koja ukazuje na potrebu redefiniranja u jedinstveni model, model ljudskih prava.

Dakle, politika niti politologija nije se uspjela niti malo posvetiti invaliditetu što bi u krajnjem cilju ukazalo na vrijednosti koji proizlaze iz takvog poimanja političkog djelovanja. Osobe s invaliditetom, kao i skrbnici djece sa teškoćama u razvoju kao njihovi legitimni predstavnici, moraju dobiti mogućnost participacije u politici zajednice, ne samo zbog sebe već zbog prava svakog pojedinca, zbog činjenice kako izazov invalidnosti ne smije biti prepreka u izgradnji zajednice koja omogućuje svakom pojedincu izbor i odlučivanje o vlastitom životu. Moram naglasiti kako osobama s invaliditetom nije cilj baviti se politikom, već utjecati na politiku da se počne baviti osobama s invaliditetom. Nema te vrijednosti koja je iznad čovjeka, nema tih izazova koji su nepremostivi čovjeku, ali to prije svega treba prepoznati politika i politička znanost. U suprotnom, osobe s invaliditetom i djeca sa teškoćama u razvoju i dalje će biti samo privjesak zajednice koji uvijek nešto treba.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 02.04.2015