Jedna Majka (s velikim M, kojoj neću navoditi ime) svaku godinu i pol dana mora dokazati da je njezino dijete osoba s invaliditetom. E, to je zaista podlo!

 

"Nikada mi neće reći da me voli, nikada mi neće reći 'mama ja sam gladan', nikada mi neće reći da ga boli, nikada mi neće reći 'mama, ja bih htio to kupiti', a vi me pitate što mi je najteže u životu", bio je to odgovor jedne Majke (s velikim M) djeteta s teškoćama u razvoju na novinarsko pitanje što vam je najviše tišti u životu.

Postoji li išta teže od života majke koja nema pravo na godišnji odmor, na bolovanje, na slobodan dan, koja nema pravo biti ljuta, koja uvijek mora biti strpljiva, koja je i liječnik i terapeut, i kuharica i spremačica i psiholog. Koja zna da joj dijete nikada neće moći reći da je voli.

Nažalost, postoji! Ta i takva Majka (neću joj navoditi ime, iz poštovanja) svaku godinu i pol dana mora dokazati da je njezino dijete osoba s invaliditetom. E, to je zaista podlo! I sustav i svi koji su obavezni pratiti sustav znaju da ne postoji mogućnost da se autistično dijete rehabilitira, dijete s cerebralnom i dječjom paralizom da prohoda, da osoba koje živi neki drugi oblik intelektualnog izazova neće nikada moći biti integriran u zajednicu u onoj mjeri kao osobe koje nemaju intelektualnih ili fizičkig ograničenja. Ali koga briga, sustav prisiljava ovu Majku da mora dokazati da se njezino dijete nije rehabilitiralo u posljednjih godinu i pol dana.

Ne znam koliko netko tko donosi zakone poznaje psihu majke, psihu roditelja koji imaju dijete s teškoćama razvoju, koliko poznaju radost koja bi se dogodila kod takvih majki ili roditelja da se kojim slučajem njihovo dijete rehabilitira. Dogodilo bi se veselje za koje bi čuo cijeli svijet, pa i ova kukavelj koja brine o navodnoj transparentnosti sustava.

Jednom davno reče mi jedan stariji gospodin: "Sinko moj, najteže rane nisu one iz koje curi krv, najteže rane su one iz kojih curi ljudski nemar."

Nemar zajednice, nepoznavanje izazova invaliditeta, sve se to tovari na leđa ovih majki, i nitko ne pita koliko mogu, je li im možda teško. Ne, od njih se samo traži papir, isti onaj kojeg su već dobili prije godinu i pol dana.

Do kada ćemo dopuštati ovakvu razuzdanost sustava, ovaj komoditet raznoraznih moćnika u kojem se osjećaju poput nedodirljivih bogova, koji si umišljaju kako su gospodari svijeta, kako smo svi mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas. Svaka majka, svaki roditelj spreman je učiniti sve za svoje dijete i nema vremena suprotstaviti se sustavu jer je previše privržen potrebama vlastitog djeteta. A potrebe djeteta s teškoćama u razvoju su ogromne i često puta im se ne može udovoljiti, ali majka ne zna odustati, majka ne zna za 'ne mogu', ona samo šuti i voli bez ograničenja i nikoga niti krivi niti ima vremena da o tome misli.

Ali gdje smo mi, članovi ove zajednice, gdje su naše riječi podrške, gdje je naš glas, naše zajedništvo. Nigdje! Spremni smo hodati i paradirati za potrebe raznih gologuza, spremni smo dignuti zajednicu na noge kada uništavamo vrijednosti tradicije, ali kada treba podržati djecu s teškoćama u razvoju, kada trebamo podržati sustav koji će olakšati život njihovih majki onda imamo važnijih obaveza, nemamo vremena, onda to nije naš izazov.

Danas samo želim reći tim majkama HVALA, vi ste moji HEROJI, vi ste ona moralna elita. Danas samo želim pitati možete li izdržati, možete li bar na pet minuta podići glas protiv ovog napuhanog sustava kojem je važniji papir od čovjeka. Samo bih htio da znate kako ima onih koji razumiju vašu bol i koji iz dubine srca žele da se ta i takva bol olakša, pa ako za ništa drugo onda za taj prokleti papir koje sustav traži svakih godinu i pol dana.

Piše: Ante Raos

Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL

Objavljeno: 17.08.2015