Danas s radošću molim oprost od članova 'Pomozimo djeci sa invaliditetom' jer sam očito pogrešno predvidio raspad jednog velikog i požrtvovnog rada te prognozirao totalni krah Grupe. A bilo mi je lijepo pročitati kako je Grupa dobila priznanje 'Ponos Hrvatske'

 

Moglo bi bit’ da je lakše umrit, nego ljudima reć’ - oprosti. Pjeva tako Gibonni u svojoj pjesmi od prije nekoliko godina i pokazuje koliko su njegove riječi proročanske, koliko su istinite, koliko oslikavaju čovjekovu nemoć kada ponizno mora priznati kako nije bio u pravu.

Iako za sebe mogu reći da sam tvrdoglavi ovan koji teško popušta, kojeg je teško natjerati da skrene sa svoga puta, ovaj put bez imalo razmišljanja za sebe mogu reći kako sam spreman ispričati se i kako to u meni izaziva radost kada me istina natjera da se ispričam, kada me istina natjera da sam sebe demantiram. Ovim pute ispričavam se, a u isto vrijeme i čestitam Facebook grupi 'Pomozimo djeci sa invaliditetom', koja je jedan od ovogodišnjih laureata priznanja 'Ponos Hrvatske'. Moj grijeh, moj preveliki grijeh i molim radni tim i članove grupe, među kojima sam i sam, za ispriku na kritike koje sam putem jedne od kolumni uputio. Iako to nije bila kritika prema vodstvu grupe niti članovima, već vapaj i molba da napokon shvatimo vlastito poslanje, da napokon razumijemo kako postoje izazovi koji su iznad naših osobnih interesa, osjećam potrebu reći: Oprostite.

Mnogi trenuci u našem životu posvećeni su isprici i ispričavanju, većinom su to oni mali detalji naše svakodnevice koje i ne primjećujemo, koji se dogode onako uz put, kao kada zamišljeni lutamo ulicama i onako slučajno nekoga okrznemo. Nikada nam neće biti problem ispričati se nekome tko je na nekom položaju, nekome neznancu, nekome tko je nevažan u našem životu. Ali ispričati se supruzi, djetetu, članovima obitelji, jednako je teško kao reći koliko ih volimo, koliko nam znače, koliko su nam važni, koliko su nam radosti poklonili što su se usudili svoju životnu pustolovinu dijeliti s nama. Isto tako, teško nam se ispričati kolegama s posla, jer svi su oni dio nas, svi su oni dio naše intime, oni nas razumiju, nitko od njih nam ne zamjera. E to je pogrešno razmišljanje, jer kako mi volimo kada smo u pravu da nam se ispričaju, kako mi volimo da nam netko kaže Oprosti nakon pogrešne kritike, tako i svatko drugi osjeća istu potrebu za isprikom, bar simboličnom, kao nadoknadu za zablude kojim ga je netko okarakterizirao, a pogotovo oni nama najbliži, oni nama najdraži.

Zato danas s radošću molim oprost od članova 'Pomozimo djeci sa invaliditetom' što sam očito pogrešno predvidio raspad još jednog velikog i požrtvovnog rada i prognozirao totalni krah Grupe. Lijepo je pročitati kako je grupa dobila priznanje 'Ponos Hrvatske', ali mene veseli što Grupa nije odustala, što se othrvala raznim turbulencijama i nastavila dalje raditi u korist djece s teškoćama u razvoju, njihovih roditelja i osoba s invaliditetom. Ne želim nikome nametati teret krivnje ili odgovornosti, za učinjene pogreške, samo izražavam svoju radost zbog prepoznavanja vrijednosti koje zagovara grupa 'Pomozimo djeci sa invaliditetom'.

Stoga ovaj moj današnji čin molbe za oprostom nije likovanje pobjedi ovoga ili onoga, već ukazivanje na vrijednosti ustrajne borbe za ono u što vjerujemo. Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom kao veliki i neiskorišteni potencijal zaslužuju jedan stup, jedan oslonac oko kojeg će se okupiti, koji će imati snagu pogurati ih u bitku za prava na vlastitu odgovornost, na bitku za izgradnju vlastitih talenata, kako bi postigli ono najvrjednije, ono što je za svakog drugog normalno - ekonomsku slobodu.

Ovo priznanje obvezuje, ovo priznanje je i izazov za nastavak borbe za bolje sutra djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, ovo priznanje dobit će prave boje kada svi njegovi članovi shvate kako je zajedništvo najsnažnija karika u bitkama za opstojnost, za samostalnost svih onih čija prava Grupa zagovara.

Zato još jednom, uz ispriku, izražavam jedno veliko poštovanje svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli jednom ovakvom priznanju, odajem priznanje i onima koji su sačuvali i održali nastavak rada grupe 'Pomozimo djeci sa invaliditetom'. Ali, isto tako, želim vas pozvati na odgovornost za međusobnu toleranciju i uvažavanje svih različitosti, prepoznavanja vrijednosti isprike, kako bi sebi olakšali ostvarenje zacrtanih ciljeva, bolji život djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 26.11.2015