Bilo je uistinu lijepo gledati rađanje jedne grupe koja je u sebi imala sve one vrijednosti što nas ističu: čestitost, poniznost, moralnost i ono najvažnije, imala je hrabrost boriti se za viši cilj, zalagati se za djecu s teškoćama u razvoju, za osobe s invaliditetom. A gdje smo danas?

 

Mi smo na ovom svijetu jedino svjedoci vlastite istine i sakupljači vlastitih iskustava i što prije shvatimo te činjenice, prije ćemo spoznati smisao našega postojanja. Jednom kada budemo zbrajali sve naše istine, sva naša iskustva i ako u njima ne bude osmijeha, iskrene radosti, tada ćemo znati da smo ovo naše proputovanje prokockali.

Hrabrost je proizvod straha i ne događa se samo u izuzetno izazovnim situacijama, već je prisutna u našoj svakodnevici u onim malim, sitnim detaljima koji iz nas izvlače ono najbolje. Hrabrost nam pomaže u borbi s raznim izazovima, u pronalaženju rješenja koja nas izgrađuju u osobu punu duha, u osobu odgovornosti privrženu zadanim ciljevima. Živjeti životom čestitosti, moralnosti, prihvatiti istinu bez obzira na posljedice, biti spreman na kompromise, ne suditi ni sebi ni drugima, znači živjeti hrabrost, živjeti život ispunjen i potpun. Jesmo li doista spremni preispitati vlastite grijehe, ukazati na naše propuste, imamo li hrabrosti snositi odgovornost za naše lutanje, za posljedice našega rada? Imamo li barem toliko hrabrosti i poniznosti ispričati se za sve ono što su naše osude upropastile? Svi smo mi proizvod nečije hrabrosti, hrabrosti koja u sebi nosi čast, jer hrabrost bez časti je poput dana bez svjetla, poput noći bez zvijezda i mjeseca. Čast je ono što hrabrost čini hrabrošću.

Bilo je uistinu lijepo gledati rađanje jedne grupe koja je u sebi imala sve one vrijednosti što nas ističu: čestitost, poniznost, moralnost i ono najvažnije, imala je hrabrost boriti se za viši cilj, zalagati se za djecu s teškoćama u razvoju, za osobe s invaliditetom. Grupa 'Pomozimo djeci s invaliditetom' znala je odgovoriti izazovima, hrabrim potezima znala je poboljšavati status djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Znala je svojom pozitivnom agresivnošću potaknuti sustav na promjene, pozitivnom kritikom znala je ukazati na detalje koji su iznimno značajni za život pojedinaca s invaliditetom. Znali su pokazati kako će se jedino snovi koje imamo hrabrosti živjeti - i ostvariti.

A gdje smo danas? Gdje je nestao onaj duh zajedništva, onaj mladenački polet, ona ljubav, onaj žar, gdje je nestala ona pozitivna drskost, odvažnost? Gdje su nestali oni što su poput stjegonoša bili na čelu kolone? Što se to dogodilo? Je li itko pomislio na važnost cilja koji je bio i trebao biti svetinja, jer cilj su bila djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Treba li išta više reći od toga - djeca s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom. Zar mi, kojima je to svakodnevica, možemo tako nešto zanemariti i naše frustracije, naše razmirice staviti iznad toga.

Gospodo, moramo da smo znati preuzeli odgovornosti, to je bio naš izbor, naša borba, to je bilo ime koje je pomalo prerastalo u brend 'Pomozimo djeci s invaliditetom'. Brend je, opet, postao simbol dobrote, borbe nemoćnih, bila je čast biti dio te grupe. A gdje smo danas? Svađe, podmetanja, upiranje prstom, zajedništvo koje je krasilo grupu pretvorilo se u rat. Sve je nestalo, srušilo se poput kule od karata i popljuvalo sve ono dobro što je napravljeno.

Pitam se u ime koga, u ime čega? Zar ne shvaćamo kako smo ovakvim postupcima zatvorili vrata nekim novim grupama i ma koliko one pozitivne bilo, uvijek će se povlačiti paralela. A tko je kriv više nije važno, jer sve je razoreno, kao da nikada nije ni postojalo.

Znam da možda očekujete da ću nekome suditi, da ću se opredijeliti za nekoga i nešto, možda ćete reći da sam nedorečen, da nemam hrabrosti napisati istinu. Pitam se što je istina? Da smo pljunuli u dušu onima kojima je ova Grupa i njezin cilj bila svetinja, da su danas oni koji su dijelili dobro i zlo postali najveći neprijatelji.

Za mene je jedina istina da smo uspjeli sve uništiti, za mene je istina da smo vlastite frustracije stavili iznad cilja, iznad dobrote. Za mene je istina da smo jednu prekrasnu ideju, jedno veličanstveno djelo uspjeli upropastiti. Za mene je istina da u ovoj našoj hrabrosti nije bilo dovoljne časti. Za mene je istina da nam nije dovoljno stalo.

Zato vas sve skupa molim da preispitamo svoje pogreške, zanemarimo vlastite interese i posvetimo se djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 10.08.2015