Od srca podržavam inicijativu da se u Hrvatskoj dogodi stranka osoba s invaliditetom, koja će programskim inicijativama onemogućiti ponižavajući i diskriminirajući odnos društva prema OSI populaciji i djeci s teškoćama u razvoju

 

Možemo li mi kao organizacija ili kao pojedinac u određenom trenutku osobi s invaliditetom i djetetu s teškoćama u razvoju reći - to je najbolje za tebe. Mislimo li uistinu da smo mi ta osoba koja je kompetentna predložiti i sugerirati put kojim bi neka OSI trebala ići?

Moje je mišljenje, naravno, negativno, bilo da se radi o obiteljima, prijateljima ili stručnjacima. Takav način razmišljanja je prezaštitnički i onemogućuje osobu s invaliditetom u otkrivanju i razvoju novih talenata koje nosi u sebi. Kad bilo koju osobu pomažemo na bilo koji način, a bez njene suglasnosti, mi smo joj uskratili slobodu izbora, kretanja, prihvaćanja, odlučivanja, dakle mi smo je zatvorili u zatvor, željezni ili zlatni, kavez je uvijek kavez. Danas možemo govoriti o raznim promjenama koja su se dogodila osobama s invaliditetom, o društvu koje pokušava osigurati sadržaje koji će osobama s invaliditetom omogućiti sudjelovanje u svim aspektima društvenog života, ali koliko su same osobe s invaliditetom prihvatile odgovornost i obaveze za vlastiti život i koliko se opća populacija odrekla zaštitničkog razmišljanja kad su osobe s invaliditetom u pitanju? To je uistinu jedan veliki upitnik. To su područja koja moramo temeljito protresti i ukazati na negativnost koji iz takvog načina razmišljanja proizlaze.

Prva i osnovna rehabilitacijska uputa svakog terapeuta je: sve što možeš uradi sam, a i ono što ne možeš potrudi se da možeš. Teško je prihvatiti promjene u kojem subjekt svega je čovjek, osoba, pojedinac, vrjedniji od raznih institucija moći, koji svojim zalaganjem i aktivnostima proizvodi vrijednosti od interesa za sve nas. Takvim pristupom i djelovanjem dolazimo do rješenja koje omogućuje i osobama s invaliditetom izbor za vlastiti život. Takvim pristupom dolazimo do humanistčkog društva koji u svakom trenutku brine o svim građanima.

Prije dva dana kolega Mladen Kristić je u In Portalu prozvao političke stranke po pitanju neuvrštavanja osoba s invaliditetom na listu za ulazak u Sabor RH, s čijim se mišljenjem u dobroj mjeri i slažem, ali mislim kako u tom tekstu nije naglašen pravi i najveći krivac, same osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju. Svjedoci smo napada na jednu političku opciju koja se usudila i jednu teško oboljelu djevojku pozvala na binu prilikom predstavljanja vlastitog programa. Ne ulazim u korist bilo koje od napadnutih strana, ali se pozivam na pravo izbora jer punoljetna osoba ima pravo i na odlučivanje i na izbor, a sve ostalo u ovom slučaju je medijska opredijeljenost.

Suočene s takvim napadima od strane pojedinih medija, političke stranke su se povukle i u strahu od medijskog linča ne samo da su izostavili osobe s invaliditetom s izborne liste, već su izostavili i prezentaciju programa integracije osoba s invaliditetom u zajednicu, što je za mene puno važnije, upravo zbog takvog razmišljanja pojedinih medija, koji ukazuju na korištenje podređene i socijalno ugrožene skupine građana u promociji vlastite socijalne osjetljivosti. Ti dušobrižnici ne samo da ne poznaju problematiku, već zbog vlastite čitanosti ili promidžbe njima prihvatljive političke strukture nisu svjesni u kolikoj mjeri negativno utječu na život osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Pola milijuna građana s invaliditetom i članovi njihovih obitelji čine trećinu ukupnog stanovništva Hrvatske i kao takvi dopuštaju tim i takvim medijima da im kroje budućnost, predstavljajući se kao zaštitnici socijalno ugroženih društvenih skupina.

Pitam se kada ćemo o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju prestati razmišljati na način, oni su jadni, njima je teško, oni ne mogu, oni ne znaju, meni je njih žao. Zar smo toliko hrabri pa si možemo dopustiti razmišljanje kako osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju nisu sposobna misliti i odlučivati. Zar uistinu mislimo kako osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ne mogu preuzeti odgovornost za vlastiti život, zar mislimo da oni nisu sposobni izvršavati obaveze.

Gospodo, vi ne razumijete, izazov invalidnosti znači novi put, novi sadržaj, novu priliku, novi potencijal za graditi i učiniti svijet bogatijim, humanijim. Dok god razmišljamo tvrdeći "to je najbolje za njih, tako i drugi rade, njim treba ovo ili ono, ovdje će im biti super", definitivno je pogrešno i diskriminirajuće. Odavno je vrijeme da shvatimo vrijednost brojnosti što osoba s invaliditetom, što njihovih obitelji i krenemo svojim putem. Osobe s invaliditetom i djeca sa teškoćama u razvoju nisu socijalni problem države, već politički.

Stoga od srca podržavam razmišljanja kolege Mladena Krstića kako je vrijeme da se u Hrvatskoj dogodi stranka osoba s invaliditetom, koja će programskim inicijativama, ne ugrožavajući druge populacije građana, onemogućiti ponižavajući i diskriminirajući odnos zajednice prema osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Taj zaštitnički odnos ubija svako samopouzdanje kod osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, stoga krenimo svojim putem, gradimo i učinimo svijet boljim i humanijim.

Gospodo, osobe s invaliditetom nisu invalidi, nego građani koji imaju svoje obaveze, svoju odgovornost, svoja prava.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 29.10.2015