Ne znam hoće li ova moja kolumna barem malo potaknuti OCD-e na zajednički stav u kojem ćemo jasno i glasno promovirati onaj civilni sektor kojemu je stalo, koji ne odustaje od svojih vizija i misija, koji zagovara interese građana koje zastupa, koji se zna suprotstaviti i nametnuti mišljenje koje je od interesa za čitavu zajednicu

 

U posljednje vrijem ne čuje se glas organizacija civilnog društva (OCD), nema sugestija, nema kvalitetnih ideja... jednostavno muk i tišina.

Sve udruge koje su u najvećoj mjeri na koljenima i dalje šute, i dalje ne podižu svoj glas u obrani svojih vizija, svojih misije, u obranu razloga svog postojanja. Što se to događa na sceni civilnog sektora u Hrvata? Gdje je nestao glas obespravljenih, glas razuma? Što je razlog šutnji?

Sve su to pitanja koja se danas s razlogom postavljaju organizacijama civilnog društva, ali odgovora nema. Je li u pitanju strah ili se dogodilo nesnalaženje u novonastalim uvjetima djelovanja OCD-a?

Ali nije u pitanju samo taj gromoglasni muk, izazovi su znatno veći i bolniji. Danas se udruge susreću s mnogim opterećenjima kojima je rijetko koja od njih dorasla. Administracija koja je iz dana u dan sve zahtjevnija velika je barijera kvalitetnijeg rada civilnih organizacija, nedostatak sredstva za projekte koji stvaraju nove vrijednost, nove resurse, nedovoljno poznavanje izazova koji se žele sanirati ili ublažiti. Hrvatska kao država zapala je u mnoge probleme, a ono malo preostalog civilnog sektora koji diše na škrge bori se za ponekad banalne vrijednosti. Civilni sektor nije se uspio nametnuti kao moralna vodilja zajednice, kao neovisno tijelo koje ne bira strane već sugerira kvalitetniju i pristupačniju zajednicu za svakog pojedinca. Današnji utjecaj OCD-a na donošenje nekih za zajednicu važnih odluka toliko je beznačajan da nije vrijedan spomena.

Nedostatak sredstava ili model natjecanja za sredstva je destimulirajući i neravnopravan. Naime, danas su OCD-i postali mali gospodarstvenici koji putem natječaja moraju zadovoljiti sve zahtjevnije propise slobodnog tržišta. Iako se pod krinkom transparentnosti odvijaju razni natječaji, iako se uvjetuje da se projekti rade u manje razvijenim područjima i prema teško zapošljivim skupinama građana, događa se da su oni uvijek zaobiđeni. Većina novčanih sredstava završava u Zagrebu i većim urbanim mjestima. Što nije ni čudno, u tim sredinama su i najškolovaniji konzultanti s kojim se teško mogu nositi osobe koje su voditelji udruga u manjim sredinama, a za honoriranje usluga konzultanta nemaju predviđenih sredstava. Tako najmanje sredstava završava tamo gdje su najpotrebnija, ali to je naš izbor, to su naši promašaji, to je rezultat šutnje naših organizacija civilnog društva.

Jedan od dodatnih problema je i to što su OCD-i postali sluge politici mada nisu ni svjesni toga. Civilne organizacije nisu uspjele odvojiti se od političkih spletki i ostati neovisni u svome djelovanju. A takvim djelovanjem ne mogu utjecati na pozitivno okruženje, kao ni na povjerenje od strane samih građana. Prisutan je još jedan faktor koji degradira OCD-ove kao čimbenike partnerstva koje institucije lokalne i područne vlasti ne prepoznaju kao potencijal u oblikovanju zajednice sukladno potrebama svakog pojedinca. Organizacije civilnog društva, naime, postale su konkurentne ne samo međusobno, nego i institucijama vlasti na svim razinama, te malim i srednjim poduzetnicima.

Ključno pitanje je što sada, kako OCD-e osloboditi gomilih problema s kojima se suočavaju? Za senzibiliziranje javnosti o važnosti svog postojanja i djelovanja moraju se izboriti same civilne organizacije, ali svojom neovisnošću a ne koketiranjem s političkim strukturama, biti glas skupina koje zastupaju, a ne služiti politici i njenim interesima.

Ne znam hoće li ova moja kolumna barem malo potaknuti OCD-e na zajednički stav u kojem ćemo jasno i glasno promovirati onaj civilni sektor kojemu je stalo, koji ne odustaje od svojih vizija i misija, koji zagovara interese građana koje zastupa, koji se zna suprotstaviti i nametnuti mišljenje koje je od interesa za čitavu zajednicu.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 26.02.2015