'Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način', rečenica je kojom počinje 'Ana Karenjina', glasoviti roman Lava Nikolajeviča Tolstoja napisan još krajem 19. stoljeća

 

A prošli tjedan vrijeme stalo i nikako da se povrati. Dječji cvrkut zamro i na anđeoskim krilima u nebo se vinuo... Obitelji, do jučer (možda) sretne, u trenu najgoru nesreću oćutjele.

Nijema šutnja bol odagnati pokušava...

A bešćutni umnici posvemašnji, oni koji krivi trenutak trabunjanja najlakše pronalaze, umjesto šutnje i pognute glave pametovanje odabrali, zazivajući tuđu odgovornost i pozivajući stručnjake da potezom riječi nagomilana brda smeća počiste. Među njima i psiholozima očekivanja poprilično nerealna postavili, poput hoda s kuglom oko noge, jer u narodu neki uvriježeni stereotip vlada da psiholozi rendgenske oči imaju.

Prisjetila sam se ovih dana i moga teksta od prije dvije godine naslova 'Dobar dan, kako ste', koji je započeo dijalogom dvoje samo naizgled djece:

- Što ti je?

- Ništa.

- Jel' te mogu zagrliti?

- Zašto?

- Da prođe to 'ništa'.

Prije nekoliko godina Enes Kišević na jednom mjestu kaže: 'U ovim vremenima bez mirisa i okusa ne možemo se snaći ni u prirodi, ni u svojoj samoći. U takvim vremenima valja nam svoja vrata otvarati prijateljima, srodnicima, sudisajnicima, jer kada nas zadese takvi dani i takve noći - ljudi ljudima postaju jedini lijek'.

Ljudi ljudima, roditelji djeci, djeca roditeljima...

Jer onaj često neizgovoreni 'nije mi ništa' obično znači 'sve mi je'.

 

Objavljeno: 12.05.2023