Moramo li po ne znam koji puta ponoviti da su tijekom evolucije preživjeli upravo oni koji su sigurna ponašanja prilagodili aktualnim situacijama ili ćemo i dalje biti uvjereni da smo gospodari svemira. Jesmo li gliste ili misaona bića?

 

Troše se ovih dana tone i tone riječi tko je sve kriv i odgovoran što nam se koronavirus opet vratio na velika vrata. Naravno, odgovornima se proglašavaju oni drugi, amnestirajući pri tome odgovornost onih koji optužuju. Već viđeno, već doživljeno.

Poznata vam je ona priča u kojoj je dječak - pastir čuvao ovce. Bilo mu je dosadno, zbog čega je iz šale znao vikati: 'Dolazi vuk!' Stanovnici sela svaki puta brižno bi mu dotrčali u pomoć, ali kada vuka nigdje nije bilo, više se nisu odazivali na njegove pozive upomoć. Kada je stvarno došao vuk i počeo hvatati ovce, dječaku više nitko vjerovao, iako je vikao iz petnih žila.

U psihologiji se ova pojava slabljenja reakcije ljudi, ako se opetovano javlja podražaj koji je za nas tada beznačajan ili trenutno nije štetan, naziva habituacija na prijetnju. Kanadski psiholog Albert Bandura, tijekom svog dugog života (a sada ima 95 godina) bavio se među ostalim i time kako socijalno učenje oblikuje razvoj naše osobnosti ili jednostavnijim rječnikom rečeno – učimo li nešto i iz tuđih iskustava.

 U knjizi 'Socijalno učenje i razvoj osobnosti' na jednom mjestu kaže: 'Na sreću, većinu ponašanja naučimo putem modela. Promatrajući druge, shvaćamo kako se neko ponašanje izvodi… To, što možemo barem približno, iz tuđih primjera, naučiti neko prihvatljivo ponašanje, spašava nas nepotrebnih grešaka.'

Pokazuje li naš odnos prema aktualnoj koronaugrozi da smo upravo ta i takva misaona bića, o kojima Bandura govori, koja uvidom u situaciju mogu i trebaju učiti i iz tuđih iskustava ili smo ipak još uvijek 'na razini gliste' i ne poznamo niti jednu dugu metodu učenja osim metode vlastite kože?

Početkom svibnja ove godine, u ovoj kolumni, napisala sam: '(Ne)odgovornost nam je nekako bliža i svakodnevnija pa ćemo se s njom, pretpostavljam, puno lakše sroditi, pa je i nekako lakše prihvatiti. Zato bi ovo: 'Ostanimo odgovorni', na rok i puno dulji od koronakrize zapravo trebalo glasiti: 'Postanimo (konačno) odgovorni.'

I kao što se pastir s početka ovog članka poigravao s pozivima u pomoć, a seljani su se, kako bi psiholozi stručno rekli, habituirali na prijetnju, tako se i mi poigravamo misleći kako koronavirus neće doći i u naše dvorište. Mada je i u situaciji s koronavirusom dobro malo predahnuti, pri tome trebamo imati na umu da rizik od zaraze još uvijek nije nestao, te se ne smijemo, na isti način, habituirati (ili to već dobrano jesmo?!).

Koronavirus se pojavio nenadano i cijeli je svijet zastao na određeno vrijeme. Na sreću, u Hrvatskoj se nisu obistinila najcrnja predviđanja. Time se u glavama mnogih stvorila slika kako ta prijetnja zapravo i nije tako velika. Zbog takvog načina razmišljanja veliki se broj ljudi sada ponaša po „starim nenormalnim” pravilima, zaboravljajući na ona 'novo normalna' i pri tome pokazujući da prethodno nisu gotovo ništa naučili. Habituacija, odnosno slabljenje reakcije na koronaugrozu, postala je naša svakodnevica, ali ne i naš saveznik.

Moramo li po ne znam koji puta ponoviti da su tijekom evolucije preživjeli upravo oni koji su sigurna ponašanja prilagodili aktualnim situacijama ili ćemo i dalje biti uvjereni da smo gospodari svemira – pa i šire, te da se sve što nas okružuje treba prilagoditi upravo našem narcisoidnom, homocentričnom sustavu?! Treba li nam još uvijek netko drugi izričito određivati smjer i način ponašanja ili smo – konačno -  spremni preuzeti tu prokleto važnu osobnu odgovornost?!

Jesmo li gliste ili misaona bića?

 

Autor: Višnja Majsec Sobota

Objavljeno: 26.06.2020