Dok pasivno čekate promjene, proći će život. Ne tražite krivca. Tražite soluciju, poručuje osobama s invaliditetom Dominik, koji studira novinarstvo, radi, vodi Facebook stranicu i još puno toga

 

Dominik Janović rođen je u Puli i ima 23 godine. Od rođenja ga prati cerebralna paraliza i u najranijoj dobi obitelji je rečeno da će biti kao biljka. Međutim, obitelj nije željela vjerovati u to, radije su odlučili zajedničkim snagama od Dominikove nepokretnosti napraviti čistu samostalnost.

- Imao sam tu sreću da sam od samih svojih početka radio s Centrom za rehabilitaciju u Puli. Tamo sam upoznao divne ljude, od defektologa do fizioterapeuta i raznih stručnjaka koji su od moga života učinili čudo. U vrtiću sam bio integriran sa svom ostalom djecom bez invaliditeta što mi je pomoglo da shvatim da invaliditet i nije tako strašna stvar. Srećom, bili su tu roditelji, braća i sestre koji su mi pomogli da rastem i integriram se jednako kao i svi drugi. Invaliditet je zapravo bilo zadnje o čemu se u mojoj kući pričalo. Imao sam ja mnogo prepreka, ali sam ih gledao više kao prilike nego kao prepreke. Lagao bih kad bih rekao da nisam imao problema zbog invaliditeta, ali isključivo na osobnoj razini. U osnovnoj školi je to najviše dolazilo do izražaja jer sam stalno bio isfrustriran i za sve su mi bili drugi krivi, a zapravo sam si trebao priznati da jednostavno ne mogu prihvatiti stanje u kojem se nalazim - priča nam Dominik o odrastanju.

- Bio sam vrlo svadljivo dijete pa nisam u osnovnoj školi imao gotovo nijednog prijatelja. Gledajući braću, uvijek sam htio biti kao i oni pa sam se uvijek pitao, recimo, zašto oni mogu igrati nogomet, a ja ne mogu? Mogu se sami okupati, a ja ne mogu to napraviti. Iz te neke bolesne ljubomore je zapravo nastala želja da se osamostalim. Da pokažem njima, a i sebi, da ja to mogu. Moj inat, mamina volja i puno vježbe doveli su me od nepokretne osobe do potpuno samostalne. Uz pomoć psihologa, defektologa i raznih stručnjaka iz Centra Pula prebrodio sam fazu, kako ja to kažem, crnila i kroz srednju školu počeo sam se sebi sviđati i shvaćati tko zaista jesam - kaže Janović.

- Počeo sam shvaćati da invaliditet nije sve što imam u životu. Tada sam stekao prva iskustva, kako s djevojkama, tako i s prijateljima. Počeo je, do tada nezamisliv, noćni život i iskustva s djevojkama.  Sjećam se samo jednog uleta kada sam djevojci prišao i rekao: 'Mala, ja sam osoba s invaliditetom, a ti si moja posebna potreba'. Naravno, nikom ne preporučujem takav ulet. Ipak, takve stvari su u životu potrebne, kao što su potrebna i mnogobrojna pijanstva u kojima sam shvatio da je život lijep i u kojima prije svega nisam imao vremena razmišljati o invaliditetu - priča Dominik  koji je danas student novinarstva, voditelj na radiju, ima svoju Facebook stranicu i samo nebo mu je granica.

- Trenutno radim na Radio Studentu, a preko ljeta sam radio u Jutarnjem listu gdje sam bio terenski novinar zadužen za ljudske priče i socijalne tematike. Nastojanja su mi postati profesionalni spiker i time se aktivno baviti - priča Dominik.

Pod pseudonimom HendiCappo, na svojoj Facebook stranici Dominik razbija sve dosadašnje stereotipe o invaliditetu i na njoj prikazuje život 'egzotične' osobe s invaliditetom koja živi kontra svih ukorijenjenih stereotipa.

Dominik kaže kako do sada nije imao problema ni prepreka na fakultetu zbog invaliditeta, upravo suprotno, a na pitanje o problemu zapošljavanja osoba s invaliditetom kaže:

- Zapravo mislim da je jedina prepreka strah poslodavca, ali mislim da se on brzo prebrodi kad 'isplivaju' druge sposobnosti - uvjeren je.

- U slobodno vrijeme najviše izlazim ili radim fešte u studentskoj sobi - kaže nam Dominik za kraj, a osobama s invaliditetom poručuje:

- Dok pasivno čekate promjene, proći će život. Ne tražite krivca. Tražite soluciju.

Anita Blažinović

Fotografije: Matea Petrović

Objavljeno: 21.10.2019