MOJA PRIČA Lara Grojzdek

Treba istaknuti da stvari za osobe s invaliditetom, unatoč svim problemima, ipak idu na bolje. Posebno zahvaljujući pojedincima kojima su na prvom mjestu sposobnosti osoba s invaliditeom, kaže Lara

 

Lara Grojzdek je 27-godišnja magistra pedagogije iz Zagreba. Od rođenja ima cerebralnu paralizu, za koju voli reći da je njezina najveća učiteljica i prijateljica.

- Trenutno aktivno tražim posao, nakon odrađenog stručnog osposobljavanja u jednom zagrebačkom centru za odgoj i obrazovanje. Potraga teško ide - kaže nam Lara.

- Nastaviti svoj put i na visokobrazovnoj razini u smjeru odgoja i obrazovanja - pedagogije - bio je logičan slijed, jer se s jednakim entuzijazmom želim posvetiti djeci i mladima, kao što sam i sama imala sreću da se posvete meni - priča Lara koja je svoj obrazovni put započela u COO Goljak, nastavila u COO Dubrava te ga okrunila magistrirajući na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

- Činjenica da sam bila dio takvog sustava dala mi je neospornu mogućnost da danas gledam čovjeka kao holističku cjelinu, prvo s njegovim mogućnostima, a onda i sa svim drugim s čime čovjek dolazi. Kroz cijelo ovo vrijeme sa samom sobom, kroz sve habilitacijske postupke kroz koje sam prošla, naučila sam jednu vrlo važnu životnu lekciju - od čovjeka treba tražiti ono što može dati!

Posebno je zahvalna svim svojim učiteljima i profesorima, jer je svatko na svoj način doprinio da postane osoba kakva je danas, kaže.

- Svatko od nas je dobar u nekom području, dakle te sposobnosti treba 'izvući' van, a ne inzistirati na onome što pojedinac nije u mogućnosti napraviti, bilo to u habilitacijskom, odgojno-obrazovnom ili nekom drugom smislu. Nažalost, to pogrešno inzistiranje još uvijek vidimo u Republici Hrvatskoj.

Lara, koja u Zagrebu živi s majkom i sestrom, kao veliki problem vidi arhitektonsku neprilagođenost ustanova, te još uvijek prisutan 'strah' od osoba s invaliditetom, te vrlo patronizirajući stav društva prema osobama s invaliditetom.

- Zakonski smo 'zbrinuti', ali u praksi sustav ne funkcionira. Ako još uvijek govorimo o 'invalidima', onda je jasno gdje sve sustav 'pušta'. Ne tako davno, za vrijeme studija, bila sam na skupu na kojem su se djelatnici iz obrazovanja vrlo negativno izjašnjavali o integraciji djece s teškoćama u redovan sustav. Bila sam zgranuta, a s druge strane sam shvatila koliko se može nešto brzo napraviti na štetu svih, a posebno djece.

Moramo biti svjesni da je integracija za pojedine učenike vrlo dobra, dok će drugima u takvom sustavu potecijal 'uvenuti' i biti im izvor frustracije, kaže mlada pedagoginja.

- Kad se osvrnem na svoje obrazovanje, rekla bih da i nije bilo neke razlike između 'redovnog' i 'posebnog' sustava. Stvar je kako će se pojedinac postaviti prema situaciji u kojoj se nalazi, kao i njegova okolina.

- Također, nisam pobornica ni pozitivne ni negativne diskriminacije, jer nitko nikada onda neće postići jednakost. U posljednje vrijeme često u javnom prostoru čujemo sintagmu 'škola za život' - kada se radi o djeci s teškoćama i mladima s invaliditetom, smatram da tu poseban naglasak treba staviti na njihova prava i obveze, kako bi se mogli lakše snalaziti u budućnosti.  Što je samo razlog više da konstantno radimo na tome da sustav bude jednako dostupan svima, uz, naravno, puno veću angažiranost osoba s invaliditetom - poručuje Lara.

- Naravno da sam se i ja susrela s pozitivnom diskriminacijom, i/ili suptilnom diskriminacijom na svim razinama, naravno da me smeta, ali se s vremenom ili stopiš s njom ili se protiv nje boriš. Nekada moramo i jedno i drugo da ne bismo izdali svoja uvjerenja, ali i da bismo 'preživjeli' u ovom svijetu.

Zahvaljujući primjerima iz svoje okoline, i predrasude smatra neizostavnim dijelom života, kaže.

- Tako sam i stekla samopouzdanje, ali u tom procesu uvijek je dug put, i netko vas mora podržavati. Ja sam uvijek imala podršku obitelji i prijatelja. Nema nekog recepta, osim da promjena mora doći iz nas samih. Danas je to, po mome mišljenju, najveći izazov našeg društva, jer se djecu ne uči da je normalna izmjena  'dobrog i lošeg' i normalno da djeca mogu biti zbunjena. Moramo učiniti sve da se djeca mogu uvijek nekome obratiti, pitati, ali ih trebamo i naučiti kako mogu sami doći do rješenja svojih problema. To je jedini način da ljudi steknu samopouzdanje, bez mogućeg razvitka devijantnih ponašanja.

- Važno je naglasiti koliko je bitan partnerski odnos između roditelja i stručnjaka u odgoju i obrazovanju, kako bi se izbjegli mogući nesporazumi! Važno je slušati i čuti!

Za budući bolji odnos društva prema osobama s invaliditetom, kaže Lara, trebali bismo osnovati ministaratvo koje bi se bavilo problemima populacije osoba s invaliditetom.

- Počesto smo  percipirani kao konzumenti socijalnih prava, samo kao takvi, pasivni primatelji. S druge strane, kada bismo se izdvojili, mislim da bismo izgradili pošteniji odnos. I treba više povesti računa o našim pravima.

- Osobno me oduvijek zanimao i politički angažman, putem kojeg bih puno više mogla doprinijeti boljitku osoba s invaliditetom, ali za sada su sve to samo ideje pa o tome ne bih više govorila. No treba istaknuti da stvari za osobe s invaliditetom ipak idu na bolje. Posebno zahvaljujući pojedincima kojima su na prvom mjestu sposobnosti osoba s invaliditeom - zaključuje.

- Kada govorimo o aktivizmu, imala sam veliku sreću susresti se s Udrugom 'Zamisli' i tamo steći mnoga poznanstva i prijateljstva. Puno smo zajedno napravili, a nadam se da ćemo još toga napraviti, posebno na još boljoj implementaciji osobne asistencije u naše živote, veću satnicu i slično. Također, smatram kako je vrijeme za realizaciju stambenih zajednica za osobe s invaliditetom, odnosno njihovo  proširivanje.

Za kraj, Lara poručuje da je važno naučiti osobe s invaliditetom da mogu postati aktivniji u životu, a ne samo biti 'čekatelji života'.

Damir Fatušić