MOJA PRIČA Slaven Škrobot
Ja nisam ništa drugačiji od drugih, osoba koje putuju svijetom u kolicima ima po svuda, pa i u Hrvatskoj, a ja sam samo prvi kojem se pružila prilika o tome pisati javno, široj masi ljudi, kaže Slaven
Današnja 'Moja priča' je priča o Slavenu Škrobotu, 32-godišnjem putopiscu koji je prije devet godina, nakon nesretnog skoka u more, postao tetraplegičar.
- S obzirom da sam nastradao u 23. godini, te završio nepokretan, u kolicima, ipak sam i nešto doživio i prošao u onom svom prvom, 'normalnom' životu. Smatram da sam imao odlično djetinjstvo, svašta sam probao, doživio i iskusio do svoje nesreće. Bio sam poprilično hiperaktivan, što sam još uvijek, samo se to baš i ne primjećuje radi mojega stanja. Volio sam jako sport, pa sam tako aktivno igrao nogomet, trenirao odbojku, vozio bicikl, skijao, bavio se svim mogućim vrstama ribolova, igrao tenis i tako dalje, a u jednom periodu života sam čak i igrao video igre, i to na poprilično ozbiljnom nivou. Ono u što sam se baš zaljubio bila je odbojka. Pred samu nesreću imao sam se želju okušati u slobodnom penjanju na stijenu/planinu, ali to nisam dočekao, nažalost.
Nesreća mu je promijenila život iz temelja. Morao je mijenjati sebe, ali i svoju okolinu. A to nikada nije lako.
- Nakon nesreće proveo sam godinu dana u bolnici i bilo je tu svega, halucinacija, snova, onih dobrih, pa tako i onih loših. Bilo je toliko toga da mi ljudi kažu da bih trebao napisati knjigu, a ja mislim da bih to uspio dočarati jedino ako bih to nacrtao. Nakon godine dana bolnica, vrijeme je bilo da napustim moj 'novi dom' i vratim se u normalan život. Kako sada živjeti opet? Motala mi se ta misao po glavi na putu do Zagreba. Živio sam na četvrtom katu, bez lifta i bez ikakve prilagođenosti u stanu. Sva sreća da to nije trajalo predugo pa se moja obitelj udružila te zajedno kupila stan na prvom katu u koji sam se uselio kasnije.
Velika ljubav mu je glazba. To ga je držalo u počecima 'novog života'.
- Kada se nađete u ovakvoj situaciji kao i ja, i kada vam se život u sekundi preokrene naopačke, potrebno je pronaći nešto što će vas ispunjavati, jer većinu stvari koje ste mogli raditi prije, sada ne dolaze u obzir. Ja sam se pronašao u glazbi i putovanjima. Kada slušam glazbu, odem na koncert ili putujem, 'zaboravim' da sam u kolicima i osjećam se posve 'normalno' i ljudi me tamo uopće ne doživljavaju kao osobu s invaliditetom. Uz to, stalno sam u pokretu i to mi daje osjećaj slobode.
- Na koncerte idem redovito, rekao bih u prosjeku jednom u dva tjedna. Najčešće su to koncerti u Zagrebu, no obišao sam i čitavu Sloveniju, Mađarsku, Njemaču, Austriju i Italiju radi raznih koncerata i festivala. Upoznao sam tu pregršt divnih ljudi, od članova benda do ljudi koji su došli na koncert, tako da kada idem nekamo, uvijek potegnem vezu za neku pomoć, smještaj ili neku informaciju. Tako sam i 'pobjegao' iz toplica na koncert Rammsteina u Zagrebu! Da je doktor to znao, vjerujem da me ne bi pustio.
Putovanja su počela kao hobi, baš kao i glazba. Ali onda se nešto promijenilo. Naime, Slaven je pišući o svojim iskustvima u Maroku pobijedio na natječaju za putopis portala Putoholičari. Tada je shvatio da bi svoju ljubav prema avanturi mogao pretvoriti u nešto još veće.
- Od kako sam nastradao, proputovao sam većinu Europe, posjetio Afriku dva puta, bio sam na svjetskom prvenstvu u Rusiji te uskoro idem u Jordan, a krajem rujna, s obzirom da je moj putopis proglašen najboljim između njih 400-tinjak, idem na svoje najveće putovanje, u daleku Australiju! Nakon toga, na red će doći Indija. Išao bih i češće da si to mogu priuštiti i da imam s kime ići. Naime, ograničeni smo s curinim godišnjim, tako da uvijek pokušavamo kombinirati da se putovanje podudara sa što više neradnih dana.
- Svjestan sam da je sa mnom teže putovati, da je to nekakva odgovornost i da se ljudima baš to i ne da uvijek. Tako da ne možemo baš uvijek ići kada i gdje to želimo nego se prilagodimo drugima, ako i kada nas pozovu. Cijeli je tu niz prepreka oko jednog takvog puta. Tu su financije, netko tko će se brinuti o vama, prelaziti prepreke s vama i nositi vas te ono što uporno naglašavam, stanje uma. Najlakše je reći ne, ili on ima novaca pa može, ili ja to ne mogu! Onaj tko ne želi, uvijek će pronaći izliku, a ne riješenje - kaže Slaven.
- Za ovakav put potrebno je jako puno istraživanja, planiranja, želje i volje. Uz sve to, treba biti pomiren s činjenicom da na putovanjima nema apsolutno nikakve privatnosti. Mokrio sam, odnosno kateterizirali su me u svim mogućim uvjetima, na kopnu, na vodi, u zraku, pred hrpetinom ljudi, na brodu, u džungli, po kiši, snijegu... Sigurno mi to nije najugodnije rješenje, ali rekao sam sam sebi da, ako želim ići negdje, moram se pomiriti s tom činjenicom. Da mogu sam, već bih odavno stavio ruksak na leđa i obišao svijet. Najveću prepreku na putovanjima predstavlja mi obavljanje WC-a, pogotovo ako sam sam s djevojkom. Sljedeća stvar je prtljaga! Kako moram nositi popriličnu količinu medicinske opreme sa sobom, a ne stane mi sve u jedan kofer, prtljagu uvijek moram nadoplaćivati.
No koliko god planirao, nepredviđene situacije se uvijek mogu dogoditi, što je zbog invaliditeta često posebno nezgodno.
- Europa je još dobro prilagođena, lako se dođe do informacija tako da tu ima mjesta za spontanost i improvizaciju. U Africi, primjerice, to nije slučaj, tu se može dogoditi svašta. U Tanzaniji sam tako skoro umro od toplinskog udara koliko je jako sunce bilo. Jedan dan mi je ponestalo katetera pa sam sve obavljao s jednim. Užasno su mi naoticale noge i nisu dolazile k sebi, što me jako počelo brinuti. Svašta može poći po zlu, no važno je pripremiti se na najbolji mogući naćin i snaći se u takvoj situaciji. Primjerice, medicinsku opremu uvijek podijelim na pola tako da jedan dio stavim kod djevojke, u slučaju gubitka prtljage. Sa sobom uvijek nosim alat za kolica i rezervne zračnice za gume. Uvijek nosim sve moguće lijekove u slučaju bolesti ili probavnih smetnji.
Međutim, Slaven ne dopušta da ga sve otegotne okolnosti i potencijalne opasnosti obeshrabe.
- Svi bi htjeli putovati, a kada dođe do trenutka kupovine karte, većina ih odustane, upravo im fali taj mali dio u glavi da naprave taj korak i otisnu se na pustolovinu. Da mi je netko rekao prije par godina da ću obići Afriku i Australiju, rekao bih mu da je lud. Treba krenuti postepeno, sa susjednim zemljama, pa negdje dalje u Europi i onda se otisnuti na ozbiljnije putovanje - savjetuje mladi putopisac.
- Cilj mi je, jednoga dana, proputovati cijeli svijet. Imam neke prioritete kao što su Iran i cijeli bliski istok, Jugoistočna Azija, Južna Amerika, Namibija, ali tko zna kako će se sve odvijati i gdje ću završiti. S obzirom da sam počeo pisati o svojim putovanjima, otvorio sam svoju stranicu na Facebooku, Instagram, i započeo izradu bloga, koji samo što nije gotov. Plan mi je isto tako probati naći sponzora kako bih ispunio svoj san i cilj. Htio bih pronaći nekoga tko bi možda imao želju putovati sa mnom i brinuti se o meni na putu, kada to moja djevojka ne bi mogla. Nešto kao osobni asistent na putovanjima! Kada bih dobio sponzore, vjerujem da bi tako nešto i bilo moguće ostvariti.
No Slavenovi ciljevi slikaju i puno širu sliku, za sve nas.
- Ono što bih još uz sve ovo želio je da svojim pričama, slikama i savjetima ohrabrim ljude u sličnoj situaciji kao i ja i pokažem im da se bez obzira na invaliditet može putovati i loviti svoje snove, da je bitno to istinski htjeti. Htio bih raditi na tome da se aviokompanije osvijeste po pitanju letenja osoba s invaliditetom i da porade na svojim uslugama, jer tu ima dosta problema. Oštećenje kolica je samo jedan od njih.
Na svojim putovanjima je, naravno, doživio mnogo lijepih, ružnih, ugodnih, ali i opasnih situacija.
- Anegdota ima svakakvih, ali ono najvažnije je to da te ti ljudi, pogotovo u Africi, odmah prihvate i ne gledaju na tebe kao osobu s invaliditetom i da se ne treba bojati, jer bilo gdje vam se može dogoditi isto. Bilo je tu simpatičnih situacija, onih smiješnih, a i onih opasnih. Za vrijeme boravka u Maroku, u jednom gradu, dok smo šetali, čovjek ispred nas je izvadio nož i krenuo prema nama. Sva sreća da smo ga odmah primijetili, okrenuli se i uputili prema policiji, na što je on pobjegao. Jednom prilikom na brodu nisam imao vrećicu za mokrenje pa smo improvizirali s dihalicom i kanticom. Na koncertima sam znao dobiti svakakvih udaraca, letio sam iz kolica, ljudi su padali po meni, a bilo je tu i stakla. Na jednom festivalu je bila tolika oluja da nismo mogli podići šator, pa sam spavao u autu u jako neidealnim uvjetima. U Berlin sam krenuo s 39,4 temperaturom i došao na tjedan dana samo s jednom vrećicom za mokraću. U Crnoj Gori nam je nestalo struje pa me prijatelj nosio sam na šesti kat. U Tanzaniji sam, kako sam već rekao, skoro kolabirao od vrućine i morao koristiti jedan kateter cijeli dan. U Dohi sam zaposleniku na aerodromu ispao iz kolica. Na jednom koncertu su me podigli u kolicima iznad publike i imao sam osjećaj kao da sam gore na pozornici s bendom!
Kada govorimo o osobama s invaliditetom, smeta ga njihova – naša - pasivnost i stav prema invaliditetu.
- Ljudi su danas glasni samo na internetu, a kada treba nešto napraviti, onda ih nema nigdje, onda se nađe cijeli niz problema i izgovora. Mentalitet ljudi kod nas je užasan, ljudi se posvađaju iz ničega i nađu problem u ničemu. Osobe s invaliditetom kod nas predstavljaju sebe još većim invalidima nego što zapravo jesu. Obaziru su ne glupe i nebitne stvari i umjesto da pokažu ostalim ljudima da su vrijedni divljenja, oni izazivaju saželjenje kod tih ljudi.
- Ja nisam nitko, i ništa drugačiji od drugih, ljudi koji putuju svijetom u kolicima ima po svuda, pa i u Hrvatskoj, a ja sam samo prvi kojem se pružila prilika o tome pisati javno, široj masi ljudi. Imao sam i imam još uvijek svakakvih ideja, no bojim se da te stvari vrlo brzo padnu u vodu ovdje u Hrvatskoj, ne samo zbog ljudi, već zbog sustava i naše države u kojoj ništa nije na mjestu - poručuje i upozorava na kraju Slaven.
Damir Fatušić
Objavljeno: 29.03.2019