Marija je rođena kao zdravo dijete, ali nakon kratkog vremena dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza. Unatoč prognozama doktora da neće moći govoriti i hodati - ona je to uspjela i dokazala da se uz veliki trud sve može postići

- Zovem se Marija Zavalić, rođena sam 3. studenog 1983. godine u Požegi. Na svijet sam došla kao zdravo dijete, ali nakon kratkog vremena mama je primijetila da teško gutam, da desnom rukom ne mogu sve kao lijevom i odvela me pedijatru u Požegu na pregled na što joj je on nakon pregleda rekao da joj se samo čini da nešto nije u redu. Potom smo  otišli Rebro da me drugi pedijatar pregleda i on je također rekao da mu se čini kako je sa mnom sve u redu. Mama je i dalje  vidjela da nešto nije u redu, 24 sata je bila  doma sa mnom, hranila me, a ja jedva da progutam.  Uputila se sa mnom u Vinogradsku bolnicu , došle  smo  u jutarnjim satima, otišle smo na liječnički konzilij, ušle smo i mama me stavila na stol i rekla:  "Ne mičem se odavde dok mi ne pregledate dijete, ima nekih problema, cijeli dan sam s njom vidim da neki problem postoji." Kada su doktori vidjeli da je mama ustrajna i da se zaista neće maknuti pregledali su me i napokon vidjeli da je mama u pravu. Odmah sam završila na pretragama i ustanovljeno je da mi se začepila žila u glavi koja je i prokrvarila - priča Marija o putu do dijagnoze koja je glasila cerebralna paraliza i tu počinje njezina borba.
- Doktori su govorili kako nema teorije da prohodam, progovorim, bit ću u kolicima, neću  ništa sama moći, bit ću cijeli život ovisna o pomoći drugih, ali  mama im rekla : "Hodat će ona sama pa makar dva koraka." 
Tada obitelji seli iz Požege u Zagreb baki i djedu kako bi Marija dobila bolju skrb i terapiju.
- Nakon dijagnoze dolazi i  preseljenje iz Požege u Zagreb, slijedi  fizikalna terapija, kasnije i logoped u Vinogradskoj bolnici, a i doma je svaki slobodan trenutak na tapeti bilo vježbanje. Obitelj je mami govorila: "Nemoj je mučiti, vidiš da plače", na što njezin odgovor bio: "Ako želite da hoda, da bude što samostalnija, pustite me da je vježbam".
- Nakon nekoliko godina, opcija življenja u Zagrebu na osmom katu nije bila dobra - priča Marija. 
- Trebala nam  je kuća, dvorište, mogućnost uređenja prema standardima za kolica ali opet da ostanemo  blizu Zagreba i odluka je pala na Zaprešić. Nakon tri i pol godine, svakodnevni sati vježbanja su se ispratili, samostalno sam prohodala, ali vježbanju nije došao kraj - kaže Marija koja je pobijedila liječničke prognoze .
- I dalje sam svakodnevno vježbala, išla logopedu, na rehabilitaciju u Sloveniju, prošla sam i operaciju zbog hoda na prstima, a pohađala sam i redovni vrtić u kojem su me druga djeca većinom prihvatila, djeca ne gledaju na razlike - priča Marija.
Došlo je vrijeme da Marija krene u školu.
- Pohađala sam redovnu  osnovnu školu, krenula sam s osam godina, bilo je učenika koji su me prihvaćali, bilo je i onih koji me nisu prihvaćali. Uz školu, i dalje sam dva, tri puta tjedno odlazila na vježbe u Vinogradsku, vodila me mama, djeda baka. 
Srednju školu završila sam u Centru za obrazovanje Dubrava i tamo  više nije bilo vježbanja, molila me mama da vježbam doma, ali nisam više htjela redovito, bilo mi je previše - priča nam.
Ova mlada žena danas ima diplomu.
- Nakon Dubrave uspješno sam završila i visoko obrazovanje u Karlovcu na smjeru Sigurnost i zaštita na radu.
Usprkos cerebralnoj paralizi, preprekama, Marija je od života uzela najviše što je mogla:
- Pričala sam tako da su me u početku razumjeli samo mama i brat koji je bio 'prevoditelj' baki, djedu i tati. Govor mi je uz puno vježbe postao razumljiv i drugima, pa čak i nepoznatim ljudima. Nitko, osim mame, nije vjerovao da ću voziti bicikl na dva kotača i obične koturaljke. Jedino me nije puštala  na skateboard i role, rekla je da je preopasno za mene i da sa svojom izraženom desnostranom hemiparezom neću moći biti sigurna.
Puno puta se znam pitati: Bože, zašto ja?  Ali i kažem, ako se trebala žila začepiti, bolje da se to dogodilo brzo nakon rođenja nego nakon nekoliko godina.
Ovako ne znam kako je imati dvije ruke s kojima sve možeš, ovako ne znam kako je kad s nogama možeš sve, ovako od malena naučiš da se neki nepoznati odrasli koji bi trebali znati više od djece, od tebe miču, a miču i svoju djecu. Ovako spoznaš da postoje roditelji koji se bune jer u vrtićkoj grupi ne žele "takvo" dijete jer ne razmišljaju da se život u trenu okrene naglavačke. Kad si od rođenja osoba s invaliditetom, znaš da nećeš ozdraviti, ali znaš i da svi oni 'zdravi' koji te čudno gledaju osobe s invaliditetom mogu postati. Znam za ovakav život, za drugačiji ne znam.

Umjesto da svoje fizički zdravo dijete mičete u stranu od osobe s invaliditetom, radije mu na primjeren način objasnite o čemu se radi. Ni jedna osoba s cerebralnom paralizom ne može se do kraja oporaviti, ali se može uz veliki trud ponekad dovoljno osposobiti - zaključuje Marija svoju priču.
Anita Blažinović

Objavljeno: 05.10.2018