Moja priča: Ivana Pavić

Ovo je priča koja bi trebala inspirirati sve osobe s invaliditetom. Ovo je priča o ženi koju pokreće ljubav, razumijevanje, empatija

 

“Moje najveće veselje i ponos je moje dijete u koje sam, vjerujem, usadila dobrotu, razumijevanje, toleranciju i izgrađujem je u osobu koja je otvorena prema svim kulturama, no u isto vrijeme i sklona propitkivanju“, rekla je između ostalog dr. sc. Ivana Pavić, specijalistica patološke anatomije i predsjednica Hrvatskog saveza sjedeće odbojke.

Rođena je u Osijeku krajem srpnja 1974. godine, gdje je kasnije završila osnovnu i srednju školu – III. gimnaziju, kao i Medicinski fakultet Osijek Sveučilišta u Zagrebu. Završila je također Poslijediplomski stručni studij patološka anatomija Zagreb, kao i doktorat 2015. godine na Doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo Sveučilišta u Zagrebu. Specijalizaciju iz patološke anatomije odradila je u četverogodišnjem razdoblju od 2006. do 2010. godine, nakon čega je postala specijalistica patološke anatomije u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice. Uz sve to, znanstvena je suradnica na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je obučena za voditeljicu Europskih projekata 2018.

Danas radi u ambulanti obiteljske medicine, na Učilištu Aromavita te u KBC Sestre milosrdnice Zagreb.

Kao predsjednica Hrvatskog saveza sjedeće odbojke, zajedno s Izvršnim odborom HSSO-a kreira smjer u kojem se kreće sjedeća odbojka u Hrvatskoj. Uz to bave se planiranjem troškova reprezentacija – muške i ženske, skrbe o edukaciji trenera, sudaca, medicinskih klasifikatora, organiziraju mnoge nacionalne i međunarodne turnire čiji su domaćini klubovi - dvanaest klubova u Hrvatskoj. Uz navedeno izrađuju projekte u kojima se financiraju za razna natjecanja i unapređenje sjedeće odbojke u svrhu povećanja broja članova. Pavić je vrlo aktivna na društvenim mrežama te je službena predstavnica na svim europskim i svjetskim skupštinama, kao i u skupštini Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Na pitanje koliko je uključeno muškaraca i žena u sjedeću odbojku u našoj zemlji, odgovorila je: “Dvanaest klubova u kojima ravnopravno treniraju muški i žene, muška populacija je brojnija - oko 150 aktivnih sportaša te oko 20 žena, no nemaju sve žene mogućnost biti članice reprezentacije zbog medicinske klasifikacije koja u obzir uzima određeni stupanj invaliditeta.”

Svi klubovi za sjedeću odbojku mogu se naći na stranici www.hsso.hr.

Vezano za uvjete potrebne da bi netko ušao u taj sport, Pavić ističe: “Uvjeta nema, dovoljna je samo volja jer je Liga koja je osnovana 1996. godine od početka bila integracijska, onda kada se o tome nije niti govorilo u kontekstu integracije. Naravno, bilo je puno sumnjičavih, tako da se i osobe bez invaliditeta mogu uključiti bez ikakvih zapreka.”

Na pitanje koga bi posebno istaknula od igrača i igračica iz sjedeće odbojke, rekla je: “Teško je izdvojiti bilo koga, svaki od njih ima svoju priču koja ga je potaknula priključiti se u sjedeću odbojku, a na kraju svatko od njih može zaključiti kako je upravo sjedeća odbojka ta koja ga je natjerala da se aktivira u životu, počne aktivnije živjeti svoj život te poticala dalje u napredovanju. Moj favorit je svatko tko ima pozitivne/afirmativne pobude baviti se sjedećom odbojkom, ostalo dolazi samo po sebi jer se nadograđuje.”

Vezano za uzor u životu i sportu, rekla je: “Nemam direktnog uzora u životu, moj moto je da uvijek u prošlosti i sada, i to želim za budućnost; da mogu sebe pogledati u svoj odraz u ogledalu i reći da sam učinila nešto dobro, da se ne osjećam loše u svojoj koži i kažem da sam sretna. Znam i svjesna sam da ne mogu živjeti tuđe živote, već samo svoj život. Svatko tko je uspio zapravo je krenuo od sebe. S obzirom na svoj znanstveni i istraživački način rada, ne robujem uzorima koje bih stavila na pijedestal, jer znam da iza svakog uspjeha postoji velika količina rada, pokušaja i pogrešaka. No pogreške su moj najveći kritičar i polazna točka koju ne smatram negativnim iskustvom, već od njih učim i u svakom novom projektu se prisjećam tih pogrešaka kako bih novi projekt uspješnije završila. Moj uzor su ljudi koji znaju orijentirati sebe u vremenu i prostoru, prepoznati problem, uočiti s kime će problem riješiti i kako će motivirati ljude da taj problem riješe. Mislim da je to odlika mnogih uspješnih ljudi i onih koji žele postati uspješni. U sportu uglavnom se baziram na odbojku, bez obzira što se sada radi o sjedećoj odbojci. U svakom segmentu u svom radu prisjećam se jedne vrsne odbojkašice, Ruskinje, koja je postala i hrvatska državljanka - Irina Kirilova. Bila je jedna od najboljih svjetskih tehničara.”

Osim patologije i sporta Pavić se bavi i znanstvenim istraživanjima koja su joj izuzetno važna.

“Nakon toga slijede znanstveni članci koje objavljujem u citiranim časopisima”, napomenula je.

Mlađim kolegama, uz one starije, mentorira doktorske disertacije.

“Glavna sam tajnica Europske paraodbojkaške federacije (ParaVolley Europe, PVE). Iako je to volonterska funkcija, dužnosti su i više nego na profesionalnoj razini te se aktivno svakog dana brinem za 25 aktivnih država u Europi te još nekoliko novih pridruženih europskih zemalja koje još uvijek nemaju aktivne momčadi na međunarodnom planu. Sudjelujem u kreiranju razvoja paraodbojke u Europi. Na mjesečnoj razini kreiram PVE Newsletter, koji je početkom ove godine objedinio sva natjecanja u Europi - dizajn, tekst i informacije su u mojoj nadležnosti. Nadzirem sva službena PVE natjecanja. Od 1999. do 2015. godine bila sam međunarodni odbojkaški sudac. Od 2016. godine igram za nacionalnu momčad sjedeće odbojke od kada mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Ove godine trebam završiti za Medicinskog klasifikatora za paraodbojku u rujnu u Francuskoj“, pojasnila je.

Neka od dosadašnjih prvenstava u sjedećoj odbojci ostavila su velike dojmove na nju: “Godina 1992., kada je muška reprezentacija u sjedećoj odbojci samo 15 dana nakon priznavanja Hrvatske predstavljala našu zemlju na jednoj međunarodnoj utakmici izvan države. Mislim da je to bila prva reprezentacija koja je tako otišla izvan granica na natjecanje.”

“Godina 1996., kad je osnovana Hrvatska liga u sjedećoj odbojci, bila je prijelomna, a također i 1998., kada je u Osijeku bio Euro kup u muškoj sjedećoj odbojci, jer sam tada imala svega 24 godine i bila jedna od ključnih osoba u organizaciji. Zatim 2001. godina, kada je ŠIOK HVIDR-a Osijek osvojila četvrto mjesto na Euro kupu.”

Prošlogodišnje Europsko prvenstvo, u sjedećoj odbojci u Poreču je prvi puta ugostilo 22 reprezentacije, što je najveći broj reprezentacija koji se natjecao na jednom europskom prvenstvu.

“Za svako natjecanje postoje dojmovi. U zadnjih 25 godina bilo je puno toga, kao organizator natjecanja, voditelj ekipa, ili kao međunarodni sudac, od euro kupova, europskih i svjetskih prvenstava do Paraolimpijade, svako je posebno, jer se natječu osobe s invaliditetom i to je pobjeda, svakog sportaša s invaliditetom, a svaki dodatni uspjeh mjerljiv je sa svakim sportašem bez invaliditeta.“

Veza sa Sportskim društvom invalida Hrabri također je vrlo čvrsta kroz sve godine.  

“Hrabri su najstariji klub u Hrvatskoj, osnovan 1969. godine, jedan od matičnih klubova iz kojeg je nastalo puno sportaša s invaliditetom i u kojem su izrasli i sportaši koji su osnovali nove klubove. Kao predsjednica Hrvatskog saveza sjedeće odbojke dakako da se se moram brinuti i o opstanku ovog kluba. Osobno sam jedan od članova Sportskog društva invalida Hrabri i u Hrvatskoj ligi sjedeće odbojke igram za ovaj klub otkada sam završila sudačku karijeru od 2015. godine”, pojasnila je.

Kako gotovo svi živimo pod nekim stresom, pitali smo gdje pronalazi izlaz.

“U obitelji, druženjima s bliskim osobama. Imam seosko imanje i drvenu hrastovu kuću, gdje se mogu opustiti u bilo kojem trenutku jer tamo i živim, a nije daleko od Zagreba gdje radim“, rekla je.

Interesiralo nas je, između ostalog, kako je to raditi na patologiji, što je potrebno za isto i kako se nosi s izazovima.

“Ljudi često imaju pogrešne predodžbe o patologiji, misle da radimo samo s preminulim osobama. No naš posao je puno zahtjevniji, jer smo mi oči i mozak budućih terapija pacijenata. Sve što se operira, svako tkivo mora se detaljno pregledati, napisati nalaz, mišljenja koja imaju veliki utjecaj na daljnje liječenje pacijenta. Ponekad je teško kad vidiš mladu osobu koja je bolesna, da joj ne možeš pomoći jer jednostavno dijagnoza koju ćeš napisati ne daje mogućnost duljeg preživljavanja. Kako se nositi s time? Ne nosim se s time, moram biti profesionalac, isključiti osjećaje, tragati za najtočnijim rješenjem i zaboraviti na osjećaje, strah, tugu“, rekla je.

Pavić je u sklopu svojih mnogobrojnih aktivnosti upoznala brojne države svijeta. Na pitanje koja joj je najljepša zemlja i zašto, odgovorila je: “Gdje god bila uvijek se vraćam na Hrvatsku. Vjerujem kako većina nije svjesna kako je lijepa država u kojoj živimo, naravno ako ne gledamo socijalno-financijsku strukturu. Nekoliko puta sam razmišljala otići jer profesionalno sam imala prilike boraviti i u drugim europskim državama radeći na nekim projektima, no nekako sam važući financijsku sigurnost i pripadnost jednom narodu, uvijek izabrala ovo posljednje.”

Kad nema natjecanja, uobičajen dan provodi na sljedeći način: “Moj radni dan počinje vrlo rano, čak i prije početka radnog vremena sam na radnom mjestu. To nekako i vrapci na grani znaju od kada radim u bolnici, često ostanem i nakon radnog vremena. Uobičajeno mi je rješavanje biopsija, rad sa specijalizantima patološke anatomije - to je edukativni dio mog radnog dana, posjećujem kliničko patološke sastanke na kojima se timski odlučuje o vrlo teškim i kompliciranim pacijentima o tijeku liječenja, svakodnevno sam u komunikaciji s kolegama s drugih klinika i odjela, rješavam konzultacije iz drugih ustanova. Drugi dio mog radnog vremena usmjeren je istraživanju, uočavanju interesantnih pomaka u biopsijama koje rješavam, bolestima, koje bi se trebale detaljnije proučiti te pomoći u dijagnostici, doprinijeti boljem razumijevanju tijeka bolesti, u ovom slučaju tumora, no najviše me interesira prethodnica tumora, dakle točka s koje nema više povratka, i to je zapravo moje pravo istraživanje. S obzirom da sam znanstveni suradnik na Stomatološkom fakultetu, otvara mi se mogućnost mentorirati doktorande i nakon svega pišem znanstvene članke.”

Kada nema natjecanja ne znači da nema sjedeće odbojke.

“U međuvremenu se brinem o financijama Saveza, pripremanju plana rada, a na međunarodnom planu kao glavna tajnica ParaVolley Europe svakodnevno komuniciram sa svim članicama u Europi. Veliko olakšanje u radu je korištenje internetskih platformi koje omogućavaju komunikaciju bez slanja mailova, nešto slično kao popularni Facebook, a između ostalog zadužena sam i za dizajniranje ParaVolley Europe Newslettera koji smo počeli objavljivati od prosinca prošle godine i naišao je na veliki odjek među našim članicama”, nadodala je.

Ujedno administrira stranice Saveza na društvenim mrežama.

Uz sve navedeno i svoju obitelj, Pavić ne zaboravlja ni ljude oko sebe kojima je potrebna pomoć.

“S obzirom da sam s područja koje je bilo pogođeno ratnim zbivanjima, poznajem veliki broj ljudi koji su nastradali te im pomažem kad god mogu u svrhu poboljšanja njihovog zdravlja. Ponekad to oduzme svo vrijeme. Dakako i sjedeća odbojka je jedan od primjera kontinuirane pomoći osobama s invaliditetom i bez invaliditeta koji su proizašli iz Domovinskog rata, jer je statutarno tako naš Savez i uređen, da se skrbimo i za osobe proizašle iz Domovinskog rata kao jedna od zadaća Saveza, pa od tada i Kup Republike Hrvatske u sjedećoj odbojci koji je upravo posvećen svim sudionicima Domovinskog rata, poginulima, nastradalima i članovima njihovih obitelji i svima koji trpe posljedice trauma i oboljenja nastalih u Domovinskom ratu. Od početka je Liga sjedeće odbojke integracijska i ponosni smo da već 23 godine provodimo integraciju. I osim svega toga obitelj je na prvom mjestu”, rekla je.

Naposljetku je odgovorila na pitanje što je najviše veseli i ispunjava u životu: “Kad bih rekla da imam utopijsku ideju da su svi sretni. Uglavnom, veseli me kad vidim da sve ono što radim zapravo nailazi na odobravanje, kad ono što bi trebalo poboljšati zaista poboljšam i vidim rezultate svog rada.”

Klaudija Klanjčić

Foto: Privatna  arhiva