Moja priča: Maja Nikšić
"Najviše me emotivno pogađaju nepravde i bespomoćnost 'malih' ljudi pred zakonima i 'višim' tijelima. Godinama svjedočim tome i nije u redu da te neki na pozicijama omalovažavaju i diskriminiraju samo zato što su dobili tu moć", kaže Maja
"Život mi je zaista pun obaveza, ali kad radite nešto s ljubavlju, imate snage izdržati. Pomažući mami oko mlađe bolesne sestre, mislim da sam naučila biti strpljivija s osobama s teškoćama u razvoju, imati više razumijevanja i cijeniti svoje zdravlje“, rekla je 23-godišnja Maja Nikšić.
Maja je završila preddiplomski na Agronomskom fakultetu, smjer animalne znanosti, postavši sveučilišna prvostupnica (baccalaurea) inženjerka animalnih znanosti. U siječnju 2016. godine imala je svečanu proslavu dodjele diplome, a godinama sa sestrom pomaže majci s pčelama i medom.
"Taj fakultet upisala sam zbog pčela. U drugom razredu srednje škole, upoznala sam njihov svijet i zaista su me oduševile. Privukle su me svojim mirisom – mirisom voska i meda. Zadivila me njihova organizacija i uloga u ekosustavu, stoga sam odlučila naučiti više o njima kako bi jednog dana mogla prenositi znanje, pokušati otkriti uzroke nestajanja pčela i profesionalno se baviti pčelarstvom. Pružaju mi utočište od svih obaveza, od posla, da se psihički odmorim, a uz sve i dovoljno avanturizma“, nastavila je Maja.
Iako ima puno studentskih zadataka te obveza s pčelama, to nije prepreka da svaki dan ne pomaže majci oko svih kućanskih zadataka zajedno s godinu dana mlađom sestrom Kristinom, a posebno oko bolesne sestre Katarine koja će ove godine navršiti 20 godina.
"Katarina je rođena kao dijete s teškoćama u razvoju zbog propusta liječnika kod trudnoće, s brojnim dijagnozama. Između svih, najjače su paralysis cerebralis i tetraparesis spastica. Od malena smo s njom i pomažemo joj koliko god možemo. Svjesna sam da sam mogla i ja tako završiti. Zato mi ništa nije teško. Kad je čovjek zdrav, može sve“, rekla je Maja.
Najmlađa sestra rođena je u 29. tjednu trudnoće zbog pogreške i propusta liječnika, koji nije na vrijeme odreagirao na visoki tlak majke. Trudnoća je bila rizična – placenta previa.
“Kako znamo po maminu pričanju, po porodu je Katarina bila asfiktična, reanimirana te liječena na intenzivnom odjelu. Imala je perinatalnu infekciju, doktori su joj dali prejaku dozu antibiotika, nakon čega je prestala disati i uslijed čega je došlo do oštećenja mozga. Zadnji dan prije otpusta iz bolnice zadobila je lezije na desnoj strani mozga. Od rođenja ima probleme sa spavanjem tako da ponekad ne spava i po mjesec dana, čak i po dva. Zato majka i sestra moramo biti dobro organizirane kako bi sve izdržale, jer uz Katarinu uvijek netko mora biti, punih 24 sata. Sada je velika pa može puzati po cijeloj prostoriji koja joj je prilagođena. Hranimo je, presvlačimo, kupamo, igramo se s njom, čuvamo je“, objasnila je Maja.
Najmlađa sestra od rane dobi zaostaje u psihomotornom razvoju - ne hoda, ne govori, ne kontrolira sfinktere, a razvojni status joj je na razini jednogodišnjeg djeteta. Potpuno je ovisna o svojoj obitelji. U svojoj 17. godini dobila je prvi epileptički napad, koji se i danas znaju ponoviti, tako da opreza nikada dosta. Prehlade, viroze, gripe i još uvijek dosta traumatični epileptički napadi vrlo su riskantni. Fizikalna terapija provodi se u kući, a uključena je u povremeni boravak Centra za rehabilitaciju Zagreb, podružnica Sloboština, ustanove u djelatnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, i to dva puta tjedno po dva sata. Osjeća životinje pa tako voli i jahanje.
U posljednjih nekoliko godina Maji su preminuli oba djeda te bake, a također i otac.
"Uz sve majka je morala obaviti neke operacije, uslijed čega joj je zaista teško. Jer do zadnjeg časa uz nas brinula je i o djedovima i bakama, koji su pred kraj bili nepokretni, a pogotovo za oca. Znam da je preiscrpljena. Gledajući je koliko se muči, ne mogu a da joj ne pomažem. Zato se trudim da dajem sve ispite na vrijeme, kako bih što prije počela zarađivati vlastiti kruh i pomoći joj u financijskom smislu. Tako i Kristina, koja je završila srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer kiparskog dizajnera, te se prošle godine zaposlila kod zlatara“, objasnila je.
Maja je svjedokom kroz cijelo vrijeme sa čime se majka kao njegovatelj suočava, posebno u vezi socijalne službe, problema pristupačnosti mnogim institucijama pa tako i samoj socijalnoj službi. Zato je položila vozačku dozvolu, kako bi je ponekad mogla zamijeniti.
"Život mi je zaista pun obaveza, ali kad radite nešto s ljubavlju, imate snage izdržati. Pomažući mami oko mlađe bolesne sestre, mislim da sam naučila biti strpljivija s osobama s teškoćama u razvoju, imati više razumijevanja i cijeniti svoje zdravlje. Srećom da imamo nešto zemlje, kako vrt oko kuće u Zagrebu, tako i vinograd blizu Kutine, gdje u blizini imamo i pčele. Puno je posla sa svime, ali nekako se držimo. Za svoje potrebe uspijevamo sve same uzgojiti. Nemamo izbora, jer financijski drugačije ne ide. Moramo izdržati. A najbolji bijeg od svih problema nam je odlazak u prirodu, našim pčelama, oko kojih ima posla, ali nema veće radosti od one kad dobijemo med i saće“, rekla je Maja.
Uz sve, poput majke i sestre, obožava uzgajati cvijeće tako da je sve oko kuće puno prekrasnog cvijeća, kućnog i vrtnog, a isto i na imanju gdje je vikendica.
Nakon završetka fakulteta, Maja bi se željela baviti profesionalnije s pčelama, završiti tečajeve za senzornu analizu meda, ali i za obradu vune, uzgoj ljekovitog i aromatičnog bilja.
"Zahvaljujući majci, koja mi je usadila ljubav prema biljkama i prirodi, željela bi imati i ekološku poljoprivredu – uzgoj aronije, oraha ili lješnjaka. Voljela bi biti 'sama svoj šef' jer ne želim trpjeti tlačenje i nepravde, a o čemu mi govore moji brojni kolege koji se zapošljavaju“, rekla je vezano za buduće planove.
Za sada utjehu pronalazi u kućnim ljubimcima, poput ribica u akvariju, nekoliko pasa koje su udomili te u mačkama. Zbog njih također nikada nije dosadno u obitelji, a i bolesna sestra jako dobro reagira na životinje pa je to još jedan od razloga zašto ih toliko imaju. U sklopu kuće imaju čak i nekoliko kokoši, koje im daju jaja.
"Najviše me emotivno pogađaju nepravde i bespomoćnost 'malih' ljudi pred zakonima i 'višim' tijelima. Godinama svjedočim tome i nije u redu da te neki na pozicijama omalovažavaju, diskriminiraju, samo zato što su dobili tu 'moć', ili kako da to već nazovem. Umjesto da budu zahvalni da rade i da mogu pomoći, često puta smo kao obitelj prošli svašta. Zato se ne damo i brinemo sami o našoj Katarini. Dok smo živi, ona je pod našom palicom, jer nitko bolje ne bi pazio od nas koji je toliko volimo. Kada bi ljudi barem shvatili da imamo samo jedan život i da ga je puno ljepše živjeti pomažući jedni drugima, nego da ga tratimo na gluposti i nepotrebne stvari“, rekla je Maja, nadajući se da će biti bolje i da će izdržati sve do kraja.
Klaudija Klanjčić
Objavljeno: 17.01.2017