Petra Gajski je danas magistra socijalnog rada koja je dosad postigla sve što si je zacrtala. Iako je rođena bez jedne ruke, za nju ograničenja, okviri, ni pojam invaliditet nikada nisu postojali, a negdje u daljini čuju se i svadbena zvona

 

"Moja životna priča je vrlo specifična te počinje mojim rođenjem prije 26 godina kada sam, nakon mamine uredne trudnoće, rođena bez lijeve ruke. Nakon prvotnog šoka, neprofesionalnog stava i postupaka liječnika u bolnici, moji roditelji u meni nisu vidjeli dijete s invaliditetom, već svoju dugo iščekivanu 'okruglicu' koju su jedva čekali odvesti našem domu. Roditelji su se uhvatili u koštac s mojim nedostatkom i od malih nogu sa mnom učili i radili na mom osamostaljivanju. Najžalosnije u cijeloj priči je činjenica da kao dijete s invaliditetom nisam imala nikakva prava koja se tiču osoba s invaliditetom (osobna invalidnina prvenstveno koja bi trebala pripadati svakoj osobi s invaliditetom) uz obrazloženje da mi to ne treba jer sam samostalno i neovisno dijete koje uživa punu podršku svojih roditelja. Nakon toga smo jednostavno odustali od bilo kakvih prava," prepričava Petra.

Potom je uslijedila Petrina integracija među vršnjacima, što je njenim roditeljima bilo jako bitno. "Upisali su me u redovan vrtić, a kasnije i u redovnu osnovnu školu." Kako se ne bi osjećala drugačijom roditelji su joj dobronamjerno dali izraditi protezu, ali Petra kaže kako je to za nju bila nepoznanica i strano tijelo koje ju je kako navodi smo zgrozilo i plašilo.

"Jednostavno protezu nisam vidjela kao dio sebe i svog tijela. Sebe sam prihvatila s jednom rukom i sve svakidašnje aktivnosti sam savladala s jednom rukom – danas više ne postoji nešto što ne mogu – od guljenja krumpira do previjanja djeteta."

Jedino što joj predstavlja problem jest vezanje vezica na tenisicama (što ne smatra nerješivim i prijeko potrebnim) kroz šalu će Petra.

"Kao dijete vrtićke dobi prošla sam sve kao i moji 'zdravi' vršnjaci – od nestašluka, ogrebanih koljena, te ispadanja mliječnih zubiju. Bila sam tipično veselo, komunikativno, tvrdoglavo i razigrano dijete koje je imalo punu ljubav i pažnju roditelja, rodbine i prijatelja. S tri i pol godine sam bila prava mala ljubomorka – rodila se moja seka." Vraćajući se u to doba, Petra primjećuje da nije bilo razlike u odgoju nje i sestre, s obzirom na njen invaliditet, baš naprotiv, "slobodna sam reći kako su moji roditelji katkada bili prema meni i stroži i čak mislim da se od mene puno više očekivalo, nego od sestre baš iz razloga da postanem ovisna o tuđoj pomoći, što hvala bogu danas ni nisam . Kasnije je došao i dugo željeni brat koji je okupirao svu našu pažnju i ljubav. "

Nakon osnovne škole Petra je upisala redovnu srednju, Upravnu i birotehničku školu koja se tada još nalazila u samom centru grada. "Najveći problem mi je predstavljala matematika zbog koje sam suzama natopila sve matematičke bilježnice."

Zanimljivost za srednju školu jest ta da je s jednom rukom uspjela savladati satove daktilografije, i time je kaže opet pokazala da pojam invaliditeta za nju ne postoji. "Počinju moja prva zaljubljivanja i izlasci", dodaje.

Godine 2009. za Petru počinje novo razdoblje, a zove se studiranje. Prilikom odabira daljnjeg zanimanja, uopće ni u jednom trenutku nije dvojila. "Tražila sam zanimanje kojemu je glavna misija pomagati u nevolji bilo kojoj skupini ljudi. Mislim da kroz takvo zanimanje gradiš sebe kao osobu, razvijaš socijalne odnose i komunikacijske vještine, i ono najbitnije – primjećuješ sve ono što se događa oko tebe, tvog društva i šire okoline. I tako je Petra odabrala Studijski centar socijalnog rada u sklopu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

"Kroz studiranje sam proživljavala sve što i moji kolege i kolegice studenti – učenja do kasno u noć dan pred ispit kao pravi 'kampanjac”' studentske srijede u noćnim klubovima, rad preko student servisa na poslovima od promocija, lijepljenja deklaracija na proizvodima u jednom skladištu do rada u ljudskim resursima jednog poznatog trgovačkog lanca."

Tema Petrinog diplomskog rada bila je “Doživljaje socijalne podrške majki s tjelesnim invaliditetom” baš zato što je i sama počela razmišljati o sebi i svojim novim životnim ulogama koje će tek uslijediti – žene i majke.

"U svom istraživanju sam provela devet intervjua s majkama koje imaju tjelesni invaliditet. Tim istraživanjem sam htjela ispitati tko majkama s invaliditetom pruža podršku i s kojim su se sve problemima suočavale tijekom svog majčinstva. Rezultati su bili očekivani – podršku najviše dobivaju unutar vlastite obitelji (najviše supružnici i roditelji), a problemi s kojima su se suočavale i s kojima se još uvijek suočavaju jesu nerazumijevanje od strane okoline i, ono najgore, predrasude. Nije mogla ni zamisliti da u današnje vrijeme još postoje pojedinci koji će na pomisao 'majke s invaliditetom' izreći – 'Pa kako će se ona brinuti o nekome, a ne može se brinuti ni sama o sebi?'

Dakle, tu mogu zaključiti da osobama s invaliditetom najveći problem ne predstavlja invaliditet nego stavovi i predrasude okoline", objašnjava pomalo zgrožena činjenicom.

Ubrzo nakon diplome Petra je dobila priliku za stručno osposobljavanje u Socijalnoj službi Caritasa zagrebačke nadbiskupije gdje obavlja poslove socijalnog radnika.

Studeni 2012. u Petrin život donosi ljubavne leptiriće!

"Upoznala sam ljubav svog života i životnog partnera. Priznajem, strahovala kako ću osobi koja mi se sviđa prikazati svoj nedostatak. Sjećam se kako smo sjeli na kavu i kako sam ja u suzama krenula priču: 'Pa znaš, ja sam ti tako rođena. Ako tebi to smeta, neću ti zamjeriti ako odeš'. Reakciju današnjeg zaručnika nije mogla ni zamisliti, a ona je bila više nego savršena 'Dobro, i?', rekao je i osvojio njezino srce .

"Danijel je osoba koja me prihvatila sa svim mojim 'mušicama', pa tako i s mojim tjelesnim nedostatkom. Često me ljudi, koji me dobro ne poznaju, znaju pitati: A koji invaliditet ima tvoj Danijel? To je pitanje koje me zna izbaciti iz takta. Zašto bi Danijel imao invaliditet? Da li su osobe s invaliditetom ljudske vrste koje se mogu ženiti i množiti samo između sebe? Ja sam od djetinjstva dokazala da za mene ne postoje nikakvi okviri zbog kojih se ne bih uklapala u društvo oko sebe. Zapitajte se samo: “Da li se osoba s velikim nosom mora družiti samo s osobama s velikim nosevima?” Stvarno, zapitajmo se svi.

"Na 4. godišnjicu naše veze Danijel je skupio hrabrost i nasred Trga bana Josipa Jelačića pitao me najljepše pitanje ikada. Naravno da dvojbe nije bilo." Sada su pred ovim budućim mladencima "slatke brige", tj.organizacija vjenčanja za 250 uzvanika i uređenje zajedničkog doma.

"Zahvalna sam roditeljima za sve što su za mene napravili, sada tek postajem svjesna kako su svojim odgojem i stavovima postigli da sam spremna otići iz obiteljskog doma i da sam sprema sama graditi svoj život i osnovati svoju obitelj, što je cilj svakoj ženi", završava svoju priču ova buduća mladenka.

In Portal želi Petri i Danijelu svu sreću u zajedničkom životu!

Anita Blažinović

Objavljeno: 20.06.2017