Hrvatska treba izaći iz okvira ograničenosti i omogućiti i osobama s invaliditetom da biraju i da budu birani

 

Osobe s invaliditetom u najvećoj su mjeri isključene iz procesa donošenja odluka koje se odnose na njihov život. Takvim odnosom zajednica još više diskriminira navedenu populaciju koja je prisiljena životariti, i to po tuđim pravilima ili zakonima, a koje donose moćnici koji u osobama s invaliditetom ne prepoznaju čovjeka, ne prepoznaju priliku i ne vide potencijal. Hrvatska nema sustav koji definira pravo na sudjelovanje osoba s invaliditetom u političkom i javnom životu. Nitko se do sada nije usudio ukazati kako je pravo i potreba, kao i obaveza svakog pojedinca, aktivno biti uključen u izborni proces, bilo da bira bilo da bude biran.

Uključivanjem osoba s invaliditetom u politički život zajednice, koje je zakonom regulirano, nije privilegija već isključivo pružanje mogućnosti za biranje i odlučivanje o vlastitom životnom putu. Uskraćivanjem takve mogućnosti događa se niz drugih prepreka, a koje osobu s invaliditetom diskriminiraju po osnovama mnogih drugih ljudskih prava. Kao primjer možemo navesti ako osoba s invaliditetom nema kvalitetnu mogućnost za edukacijom, za visoko-školskim obrazovanjem, neće joj biti omogućena niti prilika za kvalitetno zapošljavanje, niti mogućnost sudjelovanja u odlučivanju niti predlaganju kvalitetnih zakonskih rješenja, a koja su od iznimne važnosti za aktivan život u zajednici. Pravo pristupa informacijama još je jedan preduvjet za pravo glasa i sudjelovanje u političkom životu. Mobilnost je također jedan od ključnih izazova koje zajednica mora ukloniti kako bi i osobe s invaliditetom ravnopravno mogle odlučivati o vlastitom životu. Možemo govoriti o nizu drugih barijera koje se događaju isključivo zbog nemogućnosti odlučivanja i nemogućnosti biranja vlastitih opredjeljenja, vlastitih životnih izazova.

Pravo na političko sudjelovanje je pravo čovjeka, a osoba koja živi određeni izazov invalidnosti ništa manje nije osoba od bilo koga drugog. Zar nije diskriminacija kada se zakonom zabrani potpuno pravo glasa za osobe s psihosocialnim i intelektualnim teškoćama. Zar i oni ne bi mogli birati, ako im je sustav nametnuo skrbnika, pa se pitam zar skrbnici ne bi mogli i glasati u njihovo ime kada već o svemu i odlučuju u njihovo ime.

Sada su u modi kvote pa imamo žensku kvotu i također manjinsku. Ne vidim kako su iz sustava ženske kvote ukazali na potrebu sudjelovanja žena s invaliditetom na izbornim listama sukladno postotku. Niti manjine nisu istaknule potrebu sudjelovanja manjinskog predstavnika na izbornim listama. Osobe s invaliditetom su jedina prava istinska manjina u zajednici, imaju svoje specifičnosti koje im je nametnuo život i kojeg mnogi niti poznaju niti razumiju, a opet si dopuštaju da ga zakonom reguliraju. Zamislite samo da netko tko nema veze o energiji donosim zakon o energiji, a bez da se informirao i savjetovao sa stručnjacima za energetsko područje. Zamislimo da o zdravstvenom sustavu govore i odlučuju osobe koje se bave nautikom ili poljodjelstvom. Izazov invalidnosti je život, stanje i kao takvog ga treba prihvatiti i to svaki pojedinac, svaka pravna osoba, ali kako ga organizirati, kako ga zakonski regulirati, kako ukloniti razna ograničenja.. eh, to treba prepustiti isključivo samim osobama s invaliditetom. Često puta dogodi se da čujem kako to struka treba raditi, pa se pitam koja je to struka, škola, koji fakultet gdje se obrazujemo za osobe s invaliditetom.

Hrvatska treba sustav koji će u svakom trenutku pružiti svakome pojedincu, bez obzira na izazove, priliku za razvijanje vlastitih talenata. Hrvatska treba sustav koji je disperziran, transparentan, moralan, sustav koji pruža potporu. Hrvatska treba sustav u kojem je čovjek i sredstvo i cilj. Hrvatska treba izaći iz okvira ograničenosti i omogućiti i osobama s invaliditetom da biraju i da budu birani. To nije samo želja pojedinaca, to je pravo i obaveza zajednice.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 02.07.2015