Pogled iz kolica Ante Raosa: Hrvatska nije humana i demokratska država sve dok osobe s invaliditetom nisu ravnopravne

"Ne želim ulaziti na sporedne ulaze i biti priman u sporednim uredima, ja samo želim isti tretman i mogućnosti kao i svaki drugi čovjek koji nema izazove kao ja i meni slični", piše u svojoj novoj kolumni predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije

 

Opet se nas osobe s invaliditetom zaobilazi u širokom luku, opet smo slika koja se koristi po potrebi.

Naime, aktualno je preseljenje ureda predsjednika, odnosno predsjednice s Pantovčaka u Visoku. Postavljaju se pitanja sigurnosti, pitanja pristupa, ali nitko ne postavlja pitanje prilagođenosti svakoj osobi, nitko ne postavlja pitanje može li osoba s invaliditetom ući u taj predsjednički ured. Primjera radi, znači li to da Vesna Škulić kao savjetnica za osobe s invaliditetom još uvijek aktualnog predsjednika Josipovića neće imati mogućnost zadnjih par dana savjetovat predsjednika o izazovima osoba s invaliditetom ili možda Vesna nije kompetentna kao savjetnica. Jer da jest savjetovala bi predsjednika kako samo po toj osnovi Visoka u ovom trenutku nije rješenje za preseljenje.

Ali to je tako, mi kao osobe s invaliditetom nismo atraktivni, mi jednostavno nismo vijest. Osobno mislim kako Hrvatska nije ni slobodna, ni demokratska, ni humana država. Zašto nismo slobodni? Odgovor je vrlo jednostavan: Ustav Republike Hrvatske garantira slobodu kretanja, školovanje, zapošljavanje, izvršavanje vlastitih obaveza svakoj osobi, a od toga veliki broj osoba s invaliditetom ne može ostvariti ono najosnovnije. Primjerice, ne mogu izvaditi ni osobnu iskaznicu. Samo po tome možemo reći kako nismo slobodna država, a da ne navodim pristupačnost u razne institucije, mogućnosti korištenja raznih resursa u izvršavanju raznih obaveza.

Zašto nismo demokratska država? Ako gledamo zakon o nacionalnim manjinama, protiv kojeg nemam ništa protiv - dapače, drago mi je da manjine imaju mogućnost utjecati na politiku i ukazivati na potrebe a koje su prioritet manjina - ali najveća manjina, ne samo u Hrvatskoj nego i svijetu, upravo su osobe s invaliditetom, a oni nemaju takvu mogućnost, o njihovim životima i načinu življenja odlučuje politika koja ih ne poznaje i ne priznaje kao ravnopravne članove zajednice. Stoga tvrdim kako nismo ni demokratska država.

A zašto nismo humana država? Nikada neću prihvatiti sustav kao human u kojem sam ja ista osoba s invaliditetom – a krećem se u kolicima! - kao i onaj koji leži nepokretan u krevetu, nikada neću prihvatiti sustav kao human koji za istu ili sličnu invalidnost ima dva mišljenja, nikada neću prihvatiti sustav kao human koji razne rehabilitacije i liječenja pokriva humanitarnim akcijama.

Vrijeme je da se pokaže transparentnost, kako potreba tako i korištenja humanitarnih sredstava, a koja se prikupljaju sustavno i trajno. Tada možemo govoriti o humanom sustavu. Vjerujem u novoizabranu predsjednicu Grabar Kitarović da će okrenuti stranicu na kojoj se vidi da u ovoj zemlji postoje osobe koje žive drugačije, osobe čije su fizičke i psihičke sposobnosti nova vrijednost, kojima treba samo osigurati ravnopravnost kako bi pokazali što i koliko mogu.

Zato, gospodo, razmislite o tome, jer ja ne želim ulaziti na sporedne ulaze i biti priman u sporednim uredima, ja samo želim tretman i mogućnosti kao i svaka drugi čovjek koja nema izazove kao ja i meni slični. Samo želim reći da nikada nećemo imati Bolju Hrvatsku, ako u njoj na ravnopravnim osnovama ne sudjeluju i osobe s invaliditetom.

Piše: Ante Raos