Automobil za osobu s invaliditetom je nužna potreba, ortopedsko pomagalo, a koji je za nas ponekad skuplji i do 40 posto. To ne može biti povlastica, to je potreba kojom se pomaže osobi s invaliditetom da aktivno sudjeluje u zajednici, veća samostalnost i vlastiti izbor života

 

Više nije pitanje socijalni model ili model ljudskih prava, danas je pravo pitanje tko su i što su u ovom našem društvu osobe s invaliditetom? Kako ih nazvati, gdje ih smjestiti, što s njima učiniti, sve su to pitanja na koje postojeća garnitura vlasti ne samo da ne zna odgovor, već im nije stalo do odgovora, njima je lakše politikom zastrašivanja smanjivati postojeća prava i na njihov račun popunjavati proračunske rupe.

Već sam pisao o modelu ljudskih prava kojeg su mnoge zemlje članice EU prihvatile u rješavanju izazova sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. U Hrvatskoj se tek od prije par godina počelo inzistirati na socijalnoj dimenziji invalidnosti. Danas tako možemo svjedočiti razumijevanje tog pojma kroz tvrdnju kako invalidnost ima fizički i psihološki učinak na osobe u kojima se prepoznaju njihove teškoće i, sukladno , zakonski se podupiru rješenja koja će osigurati osobama s invaliditetom kvalitetan život i samostalnost u zajednici. Susrećući se za raznim ekonomskim, društvenim, kao i fizičkim izazovima, same osobe s invaliditetom nastoje vlastitim naporima uraditi ono što je obaveza zajednice.

U Hrvatskoj se, nažalost, nije provodilo istraživanje o potrebama i mogućnostima osoba s invaliditetom, nije bilo istraživanja o uslugama kojima bi se osobama s invaliditetom olakšala komunikacija i život u zajednici. I premda možemo navesti niz prepreka kada govorimo o integraciji osoba s invaliditetom, kao što su neprilagođeni okoliš, ekonomske i socijalne slobode, ono najveće što osobu s invaliditetom čini osobom s invaliditetom jest nepriznavanje i neprihvaćanje njegove osobnosti. Na osobe s invaliditetom se ne gleda kao na pojedince koji imaju istu odgovornost, iste obaveze, ista prava kao i svi drugi građani. Jednostavno, osobe s invaliditetom nisu u modelu ljudskih prava.

Primjera radi, ako ste dobili poziv sa suda da svjedočite i ako taj sud nije prilagođen i vi ga zbog vaše invalidnosti ne možete koristiti, sudac će vas ispitati u vašem domu, ali ćete morati platiti naknadu sucu ili sutkinji za izlazak na teren. Zar to nije čisti primjer kršenja najosnovnijih ljudskih prava? Sud kao institucija mora biti dostupan svakome bez obzira na njegove izazove, ali kod nas to ne vrijedi, kod nas praktički ispada da moramo platiti kaznu zato što zbog invalidnosti ne možemo ući u sud. Povijesno gledano, osobama s invaliditetom uskraćena su mnoga temeljna ljudska prava. Iako su se učinili razni koraci stanje je nepromijenjeno, dapače u mnogim segmentima još je i gore.

Kroz nekoliko rezolucija, raznih dokumenata koji su doneseni na razini ministara ili vijeću ministara ,došlo se do načela izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. Ugovor nameće zemljama članicama borbe protiv diskriminacije nad osobama s invaliditetom i prihvaćanje modela ljudskih prava. Nažalost, i ovo načelo ostalo je kao i sve drugo do sada mrtvo slovo na papiru. Ali i sam ugovor u kojem se koristi riječ 'rezolucija' u startu je bio osuđen na neuspjeh, nigdje nema riječi poput OBVEZUJE, što je ključ svega. Još uvijek su prisutni stavovi u zajednici kako su osobe s invaliditetom predmet sažaljenja i nesposobnosti i kao takvi moraju se oslanjati na dobrobiti pojedinaca i zajednice. Drugim riječima, živjeti od milodara.

To nikako ne smije biti politika jedne države, osobe s invaliditetom nikako ne smiju biti trenutak humanog nadahnuća pojedinca ili neke organizacije. To je pitanje odgovornosti zajednice, politike, institucija vlasti, to je pitanje odgovornosti svakog pojedinca. Danas pogotovo, kada se pod krinkom demokracije, slobode i globalizacije kontinuirano smanjuju prava osoba s invaliditetom.

Problemi koji su nastali kriminalnim radnjama pojedinaca rješavaju se preko leđa osoba s invaliditetom, preko leđa najranjivije i najugroženije skupine građana. Ne mogu a da se ne sjetim sada već tako davne 1998. godine kada nas je ondašnji ministar financija Borislav Škegro počastio ukidanjem prava na 'povlasticu' uvoza automobila. Razlog tom je bio "da se to pravo zloupotrebljava". Ja se pitam, kako je to moguće? Osoba s invaliditetom koja udovoljava određenom kriteriju ne može to zloupotrijebiti, ali mogu oni koji imaju veze i vezice, koji zovu razne političke službenike, te individue zlorabe sustav i zbog takvih ispaštaju osobe s invaliditetom. Ali to nije zlouporaba to je kriminal i pojedinaca koji to koriste i sustava koji to omogućuje.

Automobil za osobu s invaliditetom je nužna potreba, ortopedsko pomagalo, a koji je za osobu s invaliditetom ponekad skuplji i do 40 posto, a to ne može biti povlastica, to je potreba kojom se pomaže osobi s invaliditetom da aktivno sudjeluje u zajednici, veću samostalnost i vlastiti izbor života.

Možda ćemo jedno napokon razmisliti i shvatiti kako je i osoba koja živi određeni izazov invalidnosti ima jednaku potrebu disati, piti, jesti, voljeti, pjevati, smijati se, možda ćemo jedno shvatiti kako i osoba s izazovom invalidnosti ne traži ništa više osim priliku da može slobodno živjeti.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 18.06.2015