Pogled iz kolica Ante Raosa: Invaliditet je najbogatija knjižnica iz koje čovjek može učiti

Život s invaliditetom je težak i zahtjevan, ali i takav život obiluje radošću i ljepotom. I takav život je ispunjen i prepun dinamike, prepun različitih sposobnosti


 

Kada živiš život s invaliditetom naučiš se raznim vrijednostima, naučiš se i primati i davati, učiš da ti pomažu i da pomažeš, ali, ono najvažnije, invaliditet te nauči gledati na detalje, nauči te vrednovati male stvari, nauči te kako je svaki pojedinac na ovome svijetu potreban nekakve i nečije pomoći.

Poznajete li nekoga tko se kreće pomoću invalidskih kolica, koji je slijep ili slabovidan, gluh ili nagluh, nekoga tko ima različite intelektualne izazove? Takve ćemo osobe nazvati osobe s invaliditetom ili djeca s teškoćama u razvoju. Ako na život gledamo s istog stajališta, ako smo svjedoci različitih izazova, ako priznamo zajednicu različitih mogućnosti, pitam se zašto se takve osobe ne bi mogle nazvati osobe s drugačijim sposobnostima.

Često puta nismo ni svjesni koliki su potencijali osoba s invaliditetom ili djece s teškoćama u razvoju, koliko mogu datii zajednici. Možda nam se čini kako nisu u stanju učiniti sve što i osobe koje nemaju invaliditet, ali nisu ni osobe bez invaliditeta u stanju učiniti sve ono što su u stanju učiniti osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju. Izazov invalidnosti uzrokuje mnoge negativnosti, uzrokuje puno zahtjevniji pristup životnim izazovima, ali i osobe s invaliditetom imaju iste potrebe, iste želje i ambicije. I sve ono što pojedinci bez invaliditeta mogu učiniti mogu učiniti i osobe s izazovom invalidnosti, ali to rade na drugačiji način. Možda smo svi zajedno zaboravili onu bit, onu važnost prihvaćanja svakog pojedinca kao ravnopravnog člana zajednice. Možda smo zaboravili kako invalidnost nije bolest ili kazna, jednostavno to je život s ovim ili onim sposobnostima, ali to je život iz kojeg proizlaze različite sposobnosti. Znam da postoje i one osobe koje uslijed invalidnosti ne mogu dosegnuti mnoge stvari, ne mogu si priuštiti razne vesele i sadržajne trenutke, ali te osobe pronađu način za zadovoljstvo, za radost na neki svoj drugačiji samo njima znan način.

Izazov invalidnosti ne možete zaboraviti, on vas prati i svaki trenutak naglašava kako ste drugačiji, kako se morate više potruditi. Jesmo li pokušali ponekad učiti od osoba s invaliditetom, učiti kako krenuti ranije da bi ste stigli na vrijeme. Učiti niz drugih vrijednosti koje nikada nećete steći kroz razna životna iskustva ili razne literature koje su napisali mnogi priznati svjetski umovi, ako niste suočeni s određenim poteškoćama uzrokovanim raznim fizičkim ili intelektualnim izazovima. Sa sigurnošću mogu reći kako je invaliditet najbogatija knjižnica koju čovjek može doživjeti.

Mnogi imaju običaj reći – kada bi se to meni dogodilo radije bih umro nego živio sa invaliditetom - ne shvaćajući kako je moguće radost doživjeti i s izazovom invalidnosti. Zato je jako važno da u osobama s invaliditetom prepoznamo čovjeka koji u sebi ima i osjećaje i želje i ljubavi i patnje, kao i svatko drugi, koji jednako ima potrebu za toaletom, za lijepom odjećom, za druženjem.

Družeći se s osobom s invaliditetom brzo ćemo naučiti kako se izazov invalidnosti može dogoditi svakome, ali vam to ne smije biti barijera za stvaranje vlastitog doma, vlastite obitelji, jer svi smo mi nesavršena ljudska bića sa svim svojim manama i vrlinama, ali nitko od nas nije slobodan, svi smo podređeni stvaranju i izgradnji svega onoga što nam je pri srcu, možemo birati, ali ne i odlučivati.

Mnogi od nas ne želimo biti primijećeni, da se ističemo, a izazov invalidnosti upravo tome nas uči, to nam čini. I koliko god na to gledali s negativne strane, moram reći kako je u mnogim situacijama različitost velika prednost, ali i prilika, kako za nas osobno tako i za zajednicu i za obitelj.

Znam da se osobe s invaliditetom najčešće gledaju očima sažaljenja, ali ako prihvatimo istinu, ako u različitosti prepoznamo priliku i sposobnost ubrzo ćemo biti i priznati i poznati kao nositelji pozitivnog ambijenta u zajednici, kao nositelji novih sadržaja kojima se događa nadogradnja zajednice. Nitko nije toliko strpljiv kao osobe s invaliditetom, jer izazov invalidnosti traži jednu posebnu dimenziju strpljivosti. Za mnoge potrebe prisiljeni smo kao osobe s invaliditetom na dodatne izazove, na dodatno strpljenje, prisiljeni smo razumjeti situaciju koja nam je nametnuta, iako nas ta situacija u mnogo čemu degradira kao osobu. Strpljenju najčešće nas uči upravo taj izazov invalidnosti, upravo ta različitost.

Kaže se: ne sudite o knjizi po koricama, tako ne treba ni suditi o čovjeku po njegovom izgledu. Postoji nekolicina poznatih svjetskih znalaca, koji ne mogu govoriti, koji ne čuju, koji su u invalidskim kolicima. Oni su dokaz kako invaliditet osobu ne ograničava, osobu ograničava nerazumijevanje. Istina je kako invaliditet ima utjecaj na život pojedinca, ali taj invaliditet nas uči kako uživati u svako trenutku, kako iskoristiti svaki trenutak. Invalidnost nas uči koliko je ljepote u zrakama sunca, koliko je ljepote u mirisu livada, u čaši toplog mlijeka, u pjesmi ptica. Život s invaliditetom je težak i zahtjevan, ali i takav život obiluje radošću i ljepotom. I takav život je ispunjen i prepun dinamike, prepun različitih sposobnosti.

Piše: Ante Raos

 

Povezane vijesti