Asistenciju je potrebno urediti jednom za svagda. Zakonom. Jedino tako će naše 'produžene ruke' postati sigurne ruke bez kojih nećemo ostati i na koje bi trebale imati pravo baš sve osobe s najtežim stupnjem invaliditeta

 

Možete li si zamisliti da morate ležati u krevetu, nuždu obavljati u pelene i čekati da dođe jedina osoba koja tijekom dana otvori vaša vrata? Možete li zamisliti da uopće ne možete van iz stana godinama? Moram priznati da ja nisam mogla zamisliti da netko živi takav život dok nisam počela odlaziti na sastanke asistenata i korisnika u svoju udrugu. Da, neki ljudi zaista žive takav život, možda je bolje reći preživljavaju i ne mekeću da im nešto nije pravo, ne znate za njih zar ne?

Svijetlo im se upalilo kada su dobili osobne asistente, kako ja to volim reći, 'produžene ruke i noge'. Dobili su osobe koje su ušle u njihov stan i upitale ih najobičnije kako si? Napokon su mogli otići u šetnju i pojesti nešto skuhano, ili samo popiti kavu izvan svoja četiri zida.

I ja sam procvala iako iza sebe imam cijelu obitelj. Tako je oslobađajuće nekuda otići bez roditelja, svaka njima čast ali ponekad se treba barem malo odmaknuti od njih kako bi svi lakše disali. Kad znaš da netko mora imati vremena za tvoje potrebe, manje si sputan, manje imaš nad glavom ono: 'Ma neću sad ništa tražiti jer ukućani imaju već i previše obaveza.'

Uz pozitivne strane osobne asistencije imala sam na početku i velike upitnike nad glavom tipa hoću li se moći naviknuti da totalno nepoznata osoba ulazi u moj život, kako ću je pustiti u svoju intimu, lonce, donekle joj povjeriti i svoje dijete jer ono dolazi u paketu sa mnom.

Srećom, adaptacija je već tri puta ispočetka protekla savršeno, sve asistentice su mi bile predivne mlade žene i nikada nije bilo trzavica, ni sa sadašnjom ih nema, koja će, ako je pitate kako ti je na poslu odgovoriti: 'Meni Anita nije posao', a volim i ja nju i zato ne mogu shvatiti da postoje korisnici i asistenti koji nikako ne mogu doći na zelenu granu od prvog dana do danas.

Sama usluga osobne asistencije je super, ali još je dug put do potpunog zadovoljstva.

Prvi trn u oku mi je satnica. Četiri sada dnevno imamo pravo živjeti kako želimo, a preostalih 20 se možemo vratiti trunuti u one pelene s početka teksta. Mogu ja sebi i drugačije raspodijeliti vrijeme i imati asistenticu po osam sati i više, ali onda je nemam svaki dan i gdje sam? Znači, moram si negdje uzeti da bi si drugdje dodala. Nekome je možda dovoljno i četiri sata, dok nekome doslovno treba 24 sata zato bi satnicu trebalo individualizirati, ili barem za početak svima dati po osam sati. Shodno tome, i asistentima treba dati duplu plaću pa nam onda ne bi svako malo odlazili, ili bili primorani raditi još jedan posao, uz koji ona moja preraspodjela vremena po kojoj si uzmem osam sati u jednom danu, vrlo teško pliva. Imam vrašku sreću što moja asistentica ima samo mene i tisuću posto se prilagođava mojim kliznim potrebama. Između ostalog, kad bi satnica bila veća puno više nas bi moglo samostalno živjeti i izbjeći instituciju.

Druga bedastoća je plan rada koji se piše pet dana unaprijed. Osobno se toga ne mogu držati jer ovoga petka ne mogu znati kuda će me posao drugog petka odvesti, možda to uopće neće biti petak i možda mi neće biti dovoljno četiri sata jer mi realno u većini slučajeva samo za putovanje u oba smjera treba više od tri sata. Osim toga, ako svoje vrijeme moram limitirati papirom i unaprijed, gdje je tu spontanost, sloboda?

Treća slaba karika je neizvjesnost jer danas imamo asistente, a sutra će projektni kotačić možda zapeti, a s njime i naši životi, obaveze, snovi i plaće asistentima. Asistenciju je potrebno jednom za svagda urediti. Zakonom. Jedino tako će naše 'produžene ruke' postati sigurne ruke bez kojih nećemo ostati i na koje bi trebale imati pravo baš sve osobe s najtežim stupnjem invaliditeta bez čekanja na listi i bilo kakvog limitiranja.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 28.02.2018