Zabilješke Anite Blažinović: Zašto mladi s invaliditetom neprestano kukaju i prigovaraju
Ponekad se treba vratiti u prošlost da bi više cijenili sve što imamo danas
Ljudi nekako po prirodi puno lakše nekome ili nečemu nađu manu i kritiziraju, nego što su u stanju realno sagledati da i nije baš uvijek sve toliko negativno. Ni osobe s invaliditetom nisu lišene pustog, a često i nepotrebnog prigovaranja.
Nedavno sam napisala tekst u kojem sam nabrojala sve što po meni u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno dobro napravljeno za OSI, ali nisam nabrojala što je sve danas ipak neosporno bolje nego što je bilo prije 20, 30 i više godina. Onda mi je jedan gospodin komentirao tekst tako što je i on nabrojao čega sve u njegovo vrijeme nije bilo, a svejedno je preživio, kao i mnoge druge osobe s invaliditetom koje su zakoračile u peto ili šesto desetljeće života. Znam da se nije dobro vraćati u prošlost i da treba gledati u budućnost, ali ponekad je taj povratak nužan da bi vidjeli koliko nam je danas ipak bolje i kako ima jasnih naznaka još većem napretku.
Osobe s invaliditetom koje su rođene prije, recimo, pola stoljeća i ranije nisu imale prilagođene vrtiće, škole, fakultete. Nije bilo majki njegovateljica ni produženih rodiljnih dopusta. Ako se majka htjela posvetiti djetetu s invaliditetom ostala je bez svoje plaće, a time i bez značajnog prihoda za cijelu obitelj. Današnje mame imaju mogućnost statusa roditelja njegovatelja, dok su djeca ionako većinu dana u školi do koje ih, barem u Zagrebu, dovozi ZET ili neki drugi organizirani prijevoz. Znam da mnogima ovo neće sjesti, ali puno je danas lakše biti majka, roditelj djeteta s invaliditetom, barem u smislu prava i podrške.
Prije nije bilo ni pomoćnika u nastavi, osobnih asistenata, a osobe s invaliditetom su se ipak školovale i to kvalitetnije, jer se nisu vadile na povlastice, prolazilo je samo čisto znanje i upornost. Kolege su ih nosili po stepenicama na predavanje i nije im padalo napamet zabušavati. Mnoge od tih osoba morale su potpuno same napuštati svoja rodna mjesta i samo svojom snalažljivošću krojiti budućnost u većim gradovima, bez asistenta, pomoćnika i svega što danas imamo.
Niskopodni busevi i tramvaji nisu nikome bili ni u primisli, spušteni rubnjaci, liftovi i rampe također.
Danas možda još nema dovoljno zubarskih, ginekoloških i ostalih ambulanti prilagođenih za OSI, no prije 20 ili 30 godina ih uopće nije ni bilo.
Tko je u ta vremena znao da se cijela kuća ili stan može i mora prilagoditi za OSI? Nitko. Tko je tada imao fizioterapiju ili patronažu u kući? Tko se zapošljavao uz poticaje, pozivao na prednost pri zapošljavanju ili uspio ostvariti prilagodbu radnog mjesta? Tko je razmišljao o audio knjigama za slijepe ili prevoditeljima na znakovni jezik za gluhe? Tko je dobivao medijski prostor u kojem bi pričao o sebi i svojim problemima i pritom smio javno pljuckati po vladajućima? Mogla bih ovako nabrajati u nedogled, ali nema potrebe, shvatili ste poantu, onaj tko nije, ni neće.
Ovaj tekst nisam napisala zato što odjednom smatram da je baš sve super i da ne treba više raditi na boljitku, nego zato što bi svatko od nas mlađih OSI trebao barem ponekad biti zadovoljan s onim što ima, a ne non-stop samo kukati i prigovarati. Zapamtite, uvijek može biti bolje, ali i puno gore.
Piše: Anita Blažinović
Objavljeno: 29.11.2017