"Samo trud, rad i volja potrebni da ostvariš ono čemu stvarno težiš. Uvjerila sam se da nije važno da li si osoba s invaliditetom ili ne", kaže uz ostalo velika zaljubljenica u fotografiju i studentica Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju

 

Kod Nataše Đurić jasna je golema uloga obitelji u izgradnji samopouzdanja i izbjegavanja otuđenja uzrokovanog neprihvaćanjem različitosti. Zadovoljstvo je upoznati osobu koja kaže da sebe nikada nije gledala kroz invaliditet. To je još jedna potvrda koliko mi sami kreiramo vlastitu sliku, te možemo i trebamo biti ravnopravni dio društva.

Nataša je sa šest mjeseci imala jaku upalu grla i uha. Liječnica je bebi propisala koktel injekciju za koju je majci rekla da može imati nuspojave vezane za sluh, no mora je primiti budući da penicilin ne djeluje na bakteriju koja je bila uzrok upale.

Svaki lijek, pa tako i antibiotik može imati jače ili slabije izraženo popratno djelovanje. Alergijske reakcije na antibiotike mogu se javiti u vidu promjena na koži (osip i svrbež) ili probavnih problema (mučnina, povraćanje, proljev). One su bile učestalije kod primjene starije generacije antibiotika, kod novijih antibiotika one se rjeđe pojavljuju. Ostale nuspojave mogu se javiti kao rezultat toksičnosti na određene organe i na to svakako treba misliti prilikom odabira najprikladnijeg lijeka.

Opasne alergijske reakcije na penicilin relativno su rijetka pojava (javljaju se nakon intramuskularne injekcije, manje su vjerojatne pri oralnoj primjeni), no pacijenta je i danas obavezno upitati o eventualnim prethodnim nuspojavama na taj lijek. Opasne nuspojave mogu uzrokovati antibiotici tipa aminoglikozida i to kao nefrotoksičnost (oštećenje bubrega) ili ototoksičnost (oštećenje sluha). Tetraciklini, koji se danas rjeđe upotrebljavaju, često uzrokuju mučninu, povraćanje i proljev. Makrolidi su izrazito netoksični, dok klindamicin može uzrokovati kolitis.

"Nisam prolazila kroz teške periode prihvaćanja sudbine kao osobe koje su čule pa izgubile sluh, jer otkako znam za sebe imam oštećenje sluha", kaže Nataša. "Vjerujem da je onima koji su čuli puno teže nositi se s novim stanjem nakon što su doživjeli nešto što je meni nepoznanica.

Odlazila sam kod logopedice na govorne vježbe u Beograd, družila se s djecom koja su imala istovjetan problem i bio je to jedan od najljepših perioda mog djetinjstva.

Možda vam je teško razumjeti, no ja uistinu nikada nisam imala problem s tim što ne čujem. Nisam brinula da sam drugačija od ostale djece, sigurno zahvaljujući mojim roditeljima. Odgajali su me i imali potpuno isti odnos kao prema starijoj sestri koja čuje, uz teško primjetnu dozu zaštitničke brige.

Imala sam veselo, bezbrižno djetinjstvo s puno prijatelja, slobodno kažem normalno, jer nikada me nisu izdvajali od ostale djece. Iskreno, ja sebe ne smatram osobom s invaliditetom, iako možda jesam. Živim normalnim životom s jednim čulom manje u odnosu na većinu ljudi, ali to mi ne predstavlja nikakav problem.

Jedina neugodnost su poneki nesporazumi u komunikaciji s nepoznatim ljudima. Bilo je teško što nisam mogla pratiti, slušati predavanja u školi i na fakultetu. Gradivo sam svladavala na teži način učeći iz knjiga. To me nije spriječilo da završim osnovnu školu i gimnaziju u Višegradu. Potom sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, završila na odsjeku grafički dizajn, a trenutno sam na master studiju na istoj Akademiji.

Do danas kao najveći uspjeh veseli me nagrada moje Akademije 'Milorad Ćorović' proslavljenog slikara koji je svoje izložbe održavao širom svijeta koju sam primila kao najbolji student-apsolvent katedre za grafički dizajn 2013. godine.

Moja velika ljubav je fotografija. Na natječaju fotografije Eko puta iz Bijeljine s temom 'Promijenimo navike – smanjimo zagađenje životne sredine' osvojila sam drugo mjesto i dobila svoj prvi digitalni foto-aparat. Bila je to prekretnica u mom svijetu fotografije nakon koje sam ubrzo nabavila profesionalni foto aparat. Ne prođe dan da ne snimim fotografiju, ona je postala dio mene. Dobivala sam nagrade za dizajn loga i ambalaže. To dokazuje da su samo trud, rad i volja potrebni da ostvariš ono čemu stvarno težiš. Uvjerila sam se da nije važno da li si osoba s invaliditetom ili ne. Svi bi trebali biti jednaki. Moramo raditi ono u čemu smo dobri, pa čak i najbolji i istrajati u tome s vjerom i osjećajem da možemo. Ti to možeš ako to stvarno želiš! To je moj moto. Posle mastera planiram se zaposliti kao grafički dizajner, baviti se fotografijom, stvarati i širiti umjetnost, učestvovati na natječajima, izložbama i kad odlučim organizirati svoju samostalnu izložbu.

Nisam doživjela diskriminaciju, svi se prema meni odnose kao s osobom koja nema problem sa sluhom. Drago mi je i nadam se to će se i nastaviti. Imam svoj krug dragih, dobrih prijatelja sa kim dijelim najljepše trenutke svog života, porodicu koja je uvijek spremna podržati me i pomoći.

Mislim da sam bogata, kao što bi rekli neki ljudi kad imaju nekog, da su zadovoljni svojim životom", zaključuje Nataša.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 06.02.2015