"I nakon što se pojedinci izbore za svoje mjesto pod suncem vrlo često se misli da su uspjeli zahvaljujući sažaljenju. Mislim da toj slici uvelike doprinose same osobe s invaliditetom koje se samosažaljevaju i dozvoljavaju, čak i očekuju, da drugi rade umjesto njih ono što bi mogli i sami", kaže Martina

 

Martina Litanj rođena je kao nedonošće što je ostavilo trajnu posljedicu - cerebralnu paralizu. Djetinjstvo provedeno po bolnicama, odlazak iz rodnog Broda na Kupi u COO Dubrava i Zagreb pružalo joj je iskustvo samostalnosti usprkos otežanom kretanju i učvrstilo njezinu želju da se školuje i stekne fakultetsko obrazovanje kako bi lakše osvijestila okolinu o snazi i jednakosti osoba s invaliditetom koje žele biti ravnopravni dionici društva u kojem živimo.

"Do sedme godine često sam bila u bolnici", prisjeća se Martina. "Roditelji i troje starije braće uvijek su nastojali da se ne osjećam drugačijom od vršnjaka i uspjeli u potpunosti. Uz njihovu pažnju i razumijevanje primila sam mnogo ljubavi i stekla samopouzdanje.

Osnovnu školu Frana Krste Frankopana polazila sam u Brodu na Kupi. Nisam imala problema s učenjem, jer su nastavnici uvijek imali razumijevanje i pružali mi podršku s obzirom na moje motoričke teškoće. Prve neugodnosti uzrokovane invaliditetom su počeli u četvrtom razredu osnovne škole sa zadirkivanjem razdrednih kolega i potrajalo je do kraja osnovnoškolskog obrazovanja. Prihvatila sam to s mišlju da je tako moralo biti, jer ne može sve biti savršeno. Bez obzira pamtim one lijepe trenutke, posebno izlete i aktivnosti koje sam provela sa svojim razredom.

U petom razredu profesorica hrvatskog jezika me je potakla na razmišljanje o fakultetu. Tada sam odlučila sa sigurnošću da ću završiti fakultet. Kroz godine su se samo mijenjale želje. No, da bi se došlo do fakulteta, prvo je trebalo završiti srednju školu.

Odlazak u Zagreb bio je veliki korak za mene. U Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava stekla sam zanimanje upravni refernt. Srednju školu sam završila s pet, a državnu maturu sam položila s četiri. Na pozitivan stav o vlastitom invaliditetu snažno je djelovao moj ples tijekom srednje škole u plesnoj grupi 'Nikoline'. Boraveći u Zagrebu, sebi i drugim sam dokazala da invaliditet nije prepreka i da se sve može uz jaku volju i želju.

Nakon srednje škole logičan korak je bio ostvarenje mog sna o studiranju. Uspjela sam i ovaj rujan upisala drugu godinu preddiplomskog studija rehabilitacije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Nije uvijek bilo lako, no uspjela sam uz vjeru i podršku mnogih ljudi, posebno vlastite obitelji. Bilo je teških trenutaka, posebno dok ni tata nije radio, i stoga je moj upis na fakultet uspjeh za cijelu obitelj.

Veliki problem osoba s invaliditetom je što nas društvo gleda i doživljava kao različite. I nakon što se pojedinci izbore za svoje mjesto pod suncem vrlo često se misli da su uspjeli zahvaljujući sažaljenju. Mislim da toj slici uvelike doprinose same osobe s invaliditetom koje se samosažaljevaju i dozvoljavaju, čak i očekuju, da drugi rade umjesto njih ono što bi mogli i sami. Nakon što završim fakultet voljela bih raditi u svojoj struci, ako je ikako moguće voljela bih ostati u Zagrebu, ako ne, onda bilo gdje samo da je u struci

Za kraj vam poručujem živite život punim plućima, jer granice su samo u glavi. Work hard, live happy!"

Božica Ravlić

Objavljeno: 17.12.2015