Na tvom Facebook profilu mali milijun poruka, ljudi te oplakuju. Čitam post Emila Preiningera: "Veliki čovjek i iskreni prijatelj. Hvala ti za svu dobrotu i svaki trenutak koji si nam poklonio. Počivaj u miru. Čuvali te anđeli"

 

Dok ovo pišem svako malo pogledavam u mobitel, očekujem da će netko nazvati i kazati da je riječ o zabuni. Pa, zaboga, čuli smo se danas dva puta, prštao si od optimizma i veselio se novim izazovima novinarskog posla.

Najprije me zove Ana Gospočić i dok guta knedlu pokušava izgovoriti ono u što ni sama ne vjeruje: "Mladene... umro je Marko... upravo mi je javio ravnatelj..."

Čudan je taj trenutak kada saznaš da je netko tko ti toliko znači u životu iznenada otišao. Da se više ne vrati. U tom trenutku briše se svaka emocija, svaka misao, jer čovjek ne pristaje na smrt svog bližnjeg. A ti fakat jesi moj bližnji, moj kompić od povjerenja. Endemska vrsta, Marko Damjanović, onaj što ga Bog stvori i kaže: "I bi dobro."

Na tvom Facebook profilu mali milijun poruka, ljudi te oplakuju. Čitam post Emila Preiningera: "Veliki čovjek i iskreni prijatelj. Hvala ti za svu dobrotu i svaki trenutak koji si nam poklonio. Počivaj u miru. Čuvali te anđeli", pa se i meni zamagle oči, u grlu gromada koja mi ne da disati. A ne znam zašto, jer ti si tu, mi još uvijek razgovaramo.

Za one neupućene, koji se pitaju tko je taj Marko Damjanović, evo nekoliko biografskih crtica:

Osoba s invaliditetom postao si prilikom poroda, greškom liječnika, kada ti je oštećena kralježnična moždina.

Dva puta si pobijedio kliničku smrt. Svjedočio si da ti je duša napustila tijelo i da zaista postoji život nakon života. U ovaj si se svijet vratio, napisao si u svojoj kolumni za In Portal, jer nisi želio da ti roditelji pate.

Kao predsjednik šahovskog kluba osoba s invaliditetom 'Stjepan Bosak – Uriho' postigao si, blago rečeno, zapažene rezultate koji su te doveli i do mjesta glasnogovornika Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom.

Voliš se pohvaliti i švalerisanjem, a u svojoj si kolumni priznao da za upoznavanje djevojaka obilato koristiš društvene mreže. Kad si nedavno bio u Umagu s Urihovcima zaljubio si se u jednu prekrasnu curu, Slovenku, ali nećemo o tome, to si mi rekao u povjerenju.

Novinar In Portala postao si prije gotovo dvije godine. U kolumni 'Markov kutak' nisi samo ukazivao na silne nepravde s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, razotkrivao si i samog sebe. Velike, uistinu velike stvari napravio si kao novinar za hrvatski paraolimpizam, učinio ga vidljivijim, pogotovu one sportove za koje šira javnost, pretpostavljam, nije ni znala (hokej na sanjkama, tenis u kolicima, boćanje osoba s invaliditetom...). U rubrici 'Spomenici nepristupačnosti' razotkrivao si institucije koje nisu prilagođene OSI populaciji. I meni najdraža 'Mojim ulicama u invalidskim kolicima by Marko Damjanović' u kojoj si, s kamerom na glavi, slao jasnu poruku: Prilagodite naše ulice osobama s invaliditetom! Sjećaš li se koliko si puta, kad bismo se našli u gradu, zbog jednog nepropisno parkiranog auta na pločniku morao obilaziti cijeli blok zgrada samo da bi prešao desetak metara?

Nemam više energije nabrajati što si sve dobroga učinio za In Portal. Uglavnom, tamo gdje si sada otišao sigurno nema spomenika nepristupačnosti, nema ulica koje te poništavaju kao čovjeka i kradu ti dostojanstvo. Nema ni kolica. (Koliko smo se samo smijali kad bi se tvoja pokvarila, a ti rekao: "Šefiću, ne mogu na teren, imam defekt, a ni kuglageri ne stoje najbolje.")

Maloprije sam se čuo s Urihovim ravnateljem Josipom Držaićem, Božicom Ravlić i Branimirom Šutalom. Ne znamo što bismo jedni drugima rekli. Spominjem ti to jer si jednom kazao da su to ljudi zbog kojih bi, bez razmišljanja, skočio s vrha zgrade. Tražimo riječi, a njih niotkud. Tuga je nijema, boli, jer iza sebe ostavlja pustoš. Tek ti mogu potvrditi ono što si i sam znao: odanost i poštovanje koje si osjećao prema ovim ljudima bilo je obostrano.

Meni osobno najviše će faliti naši razgovori. Po pet se puta dnevno čujemo, i to kad imamo loš dan, inače razgovaramo i češće! Ti imaš rijedak talent da i najtrivijalnije teme razviješ u nekoliko rukavaca (pogotovu kad razgovaramo o ženama). Bez obzira u kakvom mračnom raspoloženju bio, nakon razgovora s tobom osjećam se bolje. I zato nikada neću izbrisati tvoj broj iz mobitela, premda znam, kad te nazovem, javit će se onaj bešćutni, metalni glas: pretplatnik je privremeno nedostupan.

To privremeno, prijatelju, bit će mi velika utjeha.

Mladen Kristić

Objavljeno: 03.07.2015