PITANJE: Poštovani, pratim ovaj portal, čitam odgovore stručnjaka, a i sama sam u nedoumici već neko vrijeme. Samohrana sam majka, imam sina od 6 godina. Rodila sam u četrdesetoj godini života, kada sam shvatila da ništa neće biti od moje dugogodišnje veze.

 

Sretna sam što sam majka, no opterećena kreditima, pritiskom na poslu i stalnom brigom radim li nešto krivo. Čitajući o djeci s teškoćama pitam se trebam li svog sina odvesti liječniku? Često mi se inati, ne sluša što mu kažem i radi kako njemu odgovara, ignorira me i čini mi se kao da me kažnjava. Priznajem, ponekad izgubim strpljenje nakon uzastopnog ponavljanja istih, svakodnevnih pravila i povisim ton, te mu odredim neku kaznu. Trebam li otići liječniku s njim ili je to dio odrastanja?

ODGOVOR: Ubrzan i moderan način života postao je naša svakodnevnica. Često smo iscrpljeni, zabrinuti i pretrpani obavezama. U svoj toj zbrci nerijetko i ne zapazimo probleme i smetnje s kojima se susreću naša djeca. Svaku teškoću u razvoju djeteta treba uočiti pravodobno, s vremenom se one samo produbljuju, a kroz odrastanje dovode i do većih problema.

Mnogi se roditelji tuže na ponašanje svojega djeteta. Djeca često znaju biti agresivna, neposlušna, ne poštuju pravila ili imaju ispade bijesa. Međutim, svaki od ovih problema ne mora nužno ukazivati da dijete ima ozbiljan poremećaj u ponašanju. Prkos, nedostatak pažnje ili neposluh, ponekad su samo povezani sa osobnosti djeteta i dio su normalne faze odrastanja.

Kada je problem jako izražen ili se proteže kroz razdoblje dulje od pola godine, tek onda dovodimo u pitanje ima li dijete stvarno poremećaj u ponašanju. Neki od znakova su: agresivnost, izraženo prkosno ponašanje, nezrelost, socijalna nesigurnost ili jaka sramežljivost, napadaji straha, poremećaji pažnje.

Djeca te poremećaje ispoljavaju na različite načine. Znaju biti ekstremno povučeni, neprimjereno agresivni, skloni laganju, često plaču, kradu, imaju problema u školi.

Ukoliko sumnjate da bi vaše dijete moglo imati poremećaj ponašanja svakako je potrebno potražiti stručnu pomoć.

U svakom slučaju od velike je važnosti da roditelji pripaze na vlastito ponašanje i ophođenje sa djetetom. Nije dobro stalno vikati i neprestano kažnjavati dijete. Ono je i samo zbunjeno i sigurno nema nikakve zle namjere. Svojom ljubavi i pažnjom osigurajte mu okruženje u kojem će steći dovoljno samopouzdanja.

In Portal

Objavljeno: 13.02.2015