U Zagrebu djeluje Udruga za terapijsko penjanje 'Osmijeh' s ciljem integracije i socijalizacije djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, te promicanja volonterizma. O terapijskom penjanju razgovarali smo s prof. kineziologije Lucijom Brkan, koja je pri Institutu za terapijsko penjanje u Weinburgu završila tečaj terapijskog penjanja te tako postala licencirani voditelj.

 

Zašto terapijsko penjanje i za koje dijagnoze djece s teškoćama u razvoju?

- Sami začeci terapijskog penjanja (TP )usko su vezani s tretmanom dječje populacije kod promjena posture (skolioze i kifoze). Pokreti penjanja aktiviraju ekstenzijski obrazac držanja i time djeluju na normalizaciju posturalnih odnosa. Penjanje u adolescenata vodi poboljšanju mišićne jakosti leđne muskulature te dovodi mišiće u balans jakosti čime prevenira deformacije kralježnice, ali i bolove u lumbalnome dijelu. Penjački obrasci kretanja, promatrano u horizontali, vrlo su slični puzanju i upravo ta činjenica ide u korist TP-u kod habilitacije i rehabilitacije djece. Stanja kod kojih se penjanje najčešće koristi su: centralne kljenuti (cerebralna paraliza), oštećenja donjega motornog neurona, neuroloških poremećaja kretanja i balansa (ataksija), i slično. Izrazito dobre rezultate TP je pokazalo u tretmanu djece s problemima u ponašanju (problemi s učenjem, ADHD, problemi percepcije, depresije...), ali i u tretmanu djece sa senzorno-integracijskim problemima (autizam). Kod Downovog sindroma djeca su pokazala izrazit interes za ovakav način kretanja te se nakon nekog vremena samostalno počinju penjati.

Kako djeca s teškoćama u razvoju prihvaćaju terapijsko penjanje?

- Penjanje je razigrano i zabavno. Upravo zbog toga njegove su primjene višestruko važne. Karakter same aktivnosti ne smije biti uništen preopterećenjem ili strogim pristupom. Razigranost treba predstavljati osnove terapije i biti prisutna u izboru i karakteru vježbi. Tokom terapije treba biti krajnje oprezan pri prijelazu s jedne tzv. lakše vježbe, na drugu tzv. težu vježbu. U terapijskom penjanju povećanje težine vježbi usklađuje se više sa individualnom potrebom u svrhu povećanja motivacije, a ne toliko opterećenja. Česte su situacije da djeca na terapiju dođu nesigurna i pomalo stisnuta. Tijekom terapije polako se oslobađaju i postaju sve glasniji, da bi na kraju puni samopouzdanja i sigurni u sebe otišli kući.

Koja je razlika između terapijskog i sportskog penjanja?

- Sportsko penanje predstavlja slobodan način svladavanja penjačkih smjerova odnosno same stijene - svladavanje penjačkog puta bez korištenja opreme za pomoć već samo za osiguranje od pada. To je način penjanja u kojem penjač koristi vlastite snage i tehnike te se prilagođava stijeni ne bi li ju savladao.

U terapijskom penjanju stijenu prilagođavamo penjaču. Iz tog razloga terapijsko penjanje odvija se na umjetnim stijenama (u iznimnim slučajevima u prirodi ali tada su to lako dostupne, poznate i predvidive stijene) jer imamo mogućnost prilagodbe nagiba stijene, visine stijene, neprekidnog mijenjanja položaja i oblika hvatišta i gazišta, osiguranja odozgo kojim se preuzima težina tijela ukoliko je i koliko je potrebno, te mogućnost penjanja terapeuta tik uz osobu čime se pomaže osobi i potiče ju na izvođenje određenih kretnji.

Što terapijsko penjanje znači u smislu rehabilitacije?

- Penjački obrasci kretanja promatrani u horizontali uvelike nalikuju motoričkim kretnjama puzanja. Penjanje kao vertikalna forma puzanja predstavlja kariku u razvoju motorike, izgradnji muskulatorne posturalne potpore, odnosno samoj vertikalizaciji. Ljudska urođena potreba za penjanjem upućuje na premalo iskorišten potencijal ove aktivnosti u rehabilitacijske svrhe.

Terapijsko penjanje karakterizira mogućnost postizanja manjih, ali vidljivih (feedback) terapijskih ciljeva što izuzetno utječe na volju za radom. Osim toga penjački pokreti su vrlo dinamični i po prirodi zanimljivi pa se mnoge pacijente prilikom terapije mora u radu usporavati kako se ne bi iscrpili.

Kompleksnost penjačkih pokreta omogućava brže i efektnije postizanje terapijskih ciljeva. Budući da nijedan pokret penjanja nije isti, penjač se uvijek suočava sa različitim kretnim strukturama. Svaka kretnja mora biti svjesno kontrolirana što onemogućava pristup aktivnosti na temelju potpune automatizacije kretnih struktura u procesu motoričkog učenja. Obrascima penjanja aktivira se plastičnost mozga, otvaraju putovi koje organizam prije nije koristio ili obično ne koristi i time omogućava stvaranje novih engrama pokreta koji imaju bolji efekt nego ciklični trening. Na ovaj način dolazi do brže aktivacije novih tokova moždanih impulsa i reorganizacije strukturalno neoštećenog središnjeg sustava nakon lezije.

Uz opterećenje velikih mišićnih skupina penjanjem se aktiviraju i zahtjevnije male mišićne skupine koje je inače teže jačati: šake, stopala pa čak i oralna i orofacijalna muskulatura. Unatoč specifičnim ciljanim terapijskim opterećenjima, posredno uvijek nastaje opterećenje cijelog tijela čime se potiče sklad aktivacije kretne i stabilizacijske muskulature.

Terapijsko penjanje nudi pozitivno djelovanje na razvoj niz motoričkih sposobnosti. Prije svega na poboljšanje koordinacije, ravnoteže, fleksibilnosti, preciznosti i snage. Svakom penjačkom kretnjom utječe se na svaku od spomentih motoričkih sposobnosti jer svaka kretnja u penjanju utječe na ravnotežu i propriocepciju, uključuje rad i osnažuje ciljanu ali ostalu muskulaturu neposredno, uključuje rad sva četiri ekstremiteta, svaka kretnja povečava opseg pokreta a i svaka kretnja zahtijeva precizno usmjeravanje ekstremiteta k određenom statičnom cilju (ruka-hvatište, noga-gazište) te ako se zna da je za razvoj istih nužan velik broj ponavljanja koji je ovim principom zajamčen ne čudi velik utjecaj na poboljšanje kinestetičke kontrole gibanja, kinestetičkog osjećaja i lokalizacije cilja, koncentracije i prostorne percepcije. Zbog kompleksnosti cijele aktivnosti, uvijek prisutne povezanosti cijelog tijela, uz kompleksne motoričke zadatke potrebno je savladati i vrlo složene kognitivne zadatke zbog čega se kaže da se prilikom penjanja osoba intelektualno napreže kao usred partije šaha. Ova činjenica predstavlja izuzetno visok potencijal primjene u neurološkoj rehabilitaciji. Različite studije utjecaja programa TP-a na konativne dimenzije pokazala su da; smanjuje anksioznost, nesigurnost i agresivnost, pomaže pronalaženju optimalne fizičke i mentalne aktivacije, povećava samokontrolu i zadovoljstvo, opće raspoloženje te pozitivno utječe na socijalizaciju s nekoliko aspekata: stjecanje sigurnosti i samopouzdanja, samostalnosti i razvijanje samopoštovanja, discipline, upornosti, sigurnosti u komunikaciji s okolinom, itd.

Terapijsko penjanje otvara put motivaciji i kreativnosti u terapiji. Prednosti TP-a su mogućnost individualnog i holističkog pristupa te širok spektar tjelesnih odstupanja kod kojih je ovaj oblik terapije primjenjiv. Zbog specifičnosti same aktivnosti penjanja koja se u društvu smatra teškom ili bolje rečeno ekstremnom, osobe stječu dodatan osjećaj važnosti jer mogu ono što mnogi ne mogu te se razvija osjećaj hrabrosti i samouvjerenosti. Osim što penjanje doprinosi kvalitetnijem provođenju slobodnog vremena, ono donosi i element uzbuđenja te pruža mogućnost stjecanja potpuno novih pozitivnih iskustava koja uz fizičku komponentu uključuju i priliku za cjelovit razvoj ličnosti.

Dobre strane terapijskog penjanja kod odraslih osoba s invaliditetom?

- Mogućnosti primjene TP-a kod odraslih osoba široke su i značajne. Zapaženi su odlični rezultati kod poremećaja posturalne adaptacije. TP se pokazao uspješnim terapijskim modalitetom kod reumatskih bolesti. Kod učestaloga sindroma bolnih leđa djelomično povećanje mišićne snage značajno poboljšava i koordinaciju, tako da penjanje još više koristi vraćanju funkcija, ali i prevenciji ovoga sindroma. Provedba vježbi za povećanje opsega pokreta na zidu (stijeni) za TP pokazala je izuzetan utjecaj na povećanje mobilnosti pojedinih zglobova i zglobnih sustava, posebice na povećanje kretnji ramenog obruča (smrznuto rame) te mobilnosti kralježnice (sindrom bolnih leđa, ankilozantni spondilitis-mogućnost trakcije vlastitom težinom a zatim izvođenja aktivne kretnje). U rehabilitaciji neuroloških odraslih pacijenata najviše je proučavan utjecaj terapijskog penjanja na oporavak pacijenata nakon cerebro-vaskularnog inzulta, multiple skleroze i Parkinsonove bolesti. U terapiji multiple skleroze penjanje je pokazalo poboljšanje koordinacije pacijenata, ali i psihološkoga osjećaja zadovoljstva - smanjenje anksioznosti i povećanje samopouzdanja. Kod cerebrovaskularnog inzulta penjanje aktivira plastičnost mozga i stvaranje novih engrama pokreta. Na ovaj način dolazi do brže aktivacije novih tokova impulsa u mozgu obrascima penjanja koji imaju bolji efekt nego ciklični trening.

Terapijsko penjanje se provodi u potpunosti sigurno te se zbog toga ovom aktivnosti mogu baviti i slabovidne i slijepe osobe.

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 11.02.2015