"Moj najveći strah je zapravo strah od samoće!", kaže mladić koji je nemarom liječnika stekao cerebralnu paralizu a kojemu je najveća želja iskusiti romantičnu vezu. Vedran je tek jedan od brojnih muškaraca s invaliditetom koji svjedoči o velikim preprekama u potrazi za srodnom dušom suprotnog spola

 

Možemo biti kritični i ne shvaćati ozbiljno probleme mladih koji ne znaju drugi život do onog s invaliditetom, no - realno priznajmo - prisutne su teškoće u ostvarivanju ljubavnih i intimnih odnosa muškaraca s invaliditetom. Neophodna je velika doza samopouzdanja da muškarac s invaliditetom shvati da žena voli osobu, a ne njegovu fizičku snagu ili pojavnost.

Vedran Grozdanić je kao beba od osam mjeseci, nemarom liječnika, pri operaciji ostao bez kisika, a posljedica je cerebralna paraliza koja mu je dijagnosticirana sa četrnaest mjeseci. Roditelji su mu pružali bezuvjetnu ljubav i pažnju, od početka krenuvši s rehabilitacijom u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Mađarskoj i Njemačkoj.

"Sjećanja od najranije dobi dokazuju mi da sam razmažen i nisam naučio boriti se za ono bitno u životu, što mi je uvelike odmoglo u adolescentskoj dobi", priznaje Vedran.

"Prezaštitnički odnos roditelja nije njihova krivnja, naprotiv, kontrolu nad vlastitim odlukama prepustio sam im naviknut sve dobiti na jednostavan način. Uočio sam taj problem i kod drugih osoba s invaliditetom.

U osnovnoj školi uz mene je bio još jedan dečko u invalidskim kolicima. Bili smo laka meta grupe nasilnika koji su nas maltretirali, fizički i psihički. Ta skupina postala je problem cijele škole, predmet mučenja bili su i učenici i profesori. U takvom okruženju nisam mogao steći prava prijateljstva i razviti socijalne vještine. Utjehu sam našao u knjižnici, čitanju i na računalu. Pokušao sam roditeljima objasniti koliko sam nesretan u tom groznom okruženju, no oni me nisu shvaćali ozbiljno i mislili su da bi premještaj bio loš za mene. U osnovnoj školi osjetio sam simpatiju i ljubav prema curama, ali one me nisu primjećivale.

U srednju školu došao sam s potpuno nerazvijenim socijalnim vještinama i velikom rupom u znanju, pa ipak bio je to preporod nakon torture u osnovnoj školi. Imali smo program integracije i slušali neke predmete s razredom koji je, na našu sreću, bio potpuno ženski. Ipak, niti jedan od nas dečki s invaliditetom nije ostvario više od površnog prijateljstva s curama koje smo upoznali. Dva puta sam priznao djevojkama da mi se sviđaju i naravno čuo poznatu rečenicu: 'Ti si meni Vedrane dobar prijatelj, ali ne vidim te na drugi način."

Završivši srednju školu upisao sam pravo i sve je teklo dobro do nepremostive prepreke - rimskog prava. Nisam ga mogao proći, nedostajalo mi je znanje latinskog jezika. Na pravu sam imao dobru prijateljicu ali prestankom mog studiranja s vremenom smo se udaljili. Često se upitam što bi bilo između nas dvoje da sam ostao na pravu...

Danas imam 30 godina, a nikada nisam bio u pravoj vezi. Zaljubio sam se u prijateljicu za koju sam osjećao da nas veže mnogo zajedničkih interesa, iako sam znao da ima dečka. Svojim priznanjem da je volim nisam učinio pravi potez. Moje prijateljstvo s njom nije se odmah raspalo. Počeli smo se rjeđe viđati, što je ona opravdavala bolešću i učenjem. Prihvaćao sam to vjerujući da prijatelju ne bi lagala. Nažalost, ispostavilo se da su moji osjećaji prema njoj glavni razlog što smo se sve manje družili. Shvatio sam da joj ni kao prijatelj nisam nikad značio onoliko koliko je ona meni. Možda je i bolje da je sve tako završilo nego da sam i dalje živio u iluzijama, a ona pod opterećenjem mojih osjećaja prema njoj. Ona će meni zauvijek ostati važna osoba jer sam se zahvaljući njoj počeo interesirati i baviti stvarima poput plesa, likovne umjetnosti te koristim svaku priliku za izlazak i druženje, dok sam ranije provodio dane s kompjutorom. Nakon našeg razlaza trebalo mi je vremena da se počnem osjećati bolje i vraćati život u normalu, pri čemu su mi pomogle tri nove osobe koje su ušle u moj život. Otkad sam se zaljubio, počeo sam istraživati na internetu o ljubavnim i svakodnevnim problemima osoba s cerebralnom paralizom te uvidio da nisam usamljen u njima.

Nažalost, nisam sposoban za samostalan život, jer se izvan kuće ne mogu sam kretati, a nemam braće ili sestara na koju bih se u slučaju potrebe mogao osloniti. Kako odrastamo svi mi prije ili poslije dođemo do točke u životu kada nam roditeljska ljubav ne može biti dovoljna i osjećamo potrebu da pronađemo srodnu dušu, budemo voljeni na romantičan način. O tome sam počeo razmišljati od 26. godine, nakon što je smrt odnijela iz mog života drage osobe, te sam skoro u prometnoj nesreći izgubio roditelje. Do tada sam bio sretan i zadovoljan životom koji sam vodio.

Za budućnost nemam nikakvih konkretnih planova. Puno puta sam doživio da mi planovi nisu išli kako sam namjeravao. Jedino što bih trenutno htio probati je položiti vozački ispit. Sposobnost upravljanja automobilom bi mi uvelike pomogla da postanem samostalniji te da smanjim svoju ovisnost o drugim osobama. Volio bih naći posao da imam svakodnevne obaveze i odgovornosti u životu. Možda upisati neki dodatni informatički tečaj da ne sjedim doma i da dodatno izbrusim informatičke vještine. Ljubav ću pokušavati zaobilaziti u velikom luku. Iako bi ljubav trebala biti lijepa, za osobe s invaliditetom ona je teško dostižna i ponekad gora od metka.

Moj najveći strah je zapravo strah od samoće!"

Zabilježila: Božica Ravlić

Objavljeno: 13.10.2014