Ivan ima cerebralnu paralizu i tek je jedan u masi mladih ljudi koji su završili školovanje ali zbog situacije u društvu, kao i nedostatka razumijevanja i sluha odgovornih institucija, vrijeme uglavnom provodi kod kuće, a mogao bi participirati u društvu i raditi

Ivan Budak, mladić rođen s cerebralnom paralizom, ispričao nam je svoju životnu priču iz koje je vidljiva velika količina njegove svjesnosti o bolesti koja mu je odredila život. Primjer je jednog od velikog broja mladih ljudi koji su završili školovanje i uslijed situacije u društvu, kao i nedostatka razumijevanja i sluha odgovornih institucija, provodi slobodno vrijeme kod kuće, a mogao bi participirati u društvu i raditi, čime bi sigurno i sam bio zadovoljniji svojom svakodnevicom.

"Imam 21 godinu i nakon rođenja dijagnosticirana mi je cerebralnu paralizu. To je stanje koje pogađa određene centre u mozgu", tumači Ivan.

Pohvala austrijskim liječnicima

"Mene je to stanje vjerojatno zauvijek spriječilo u samostalnom hodanju. Zato moram hodati uz pomoć hodalice ili uz pridržavanje. Nikada nisam izgubio nadu da će se to promijeniti, no šansa da se to dogodi je minimalna. Moram puno vježbati kako bih održao zadovoljavajuće stanje.

"Godine 2006. bio sam na operaciji u Austriji, u Grazu. Tamo sam išao svakih godinu ili dvije, ovisno o liječničkoj procjeni. Liječnik je operaciju odgađao koliko je god mogao zahvaljujući svom golemom iskustvu u tom području. Osim toga, kada nije bio potpuno siguran u vlastitu odluku, nije ju donosio napamet, nego se obavezno konzultirao sa suradnicima. To je smatrao svojom obavezom. To samo pokazuje koliko se odgovorno odnosi prema poslu koji obavlja. Mišljenje pacijenata jednako mu je važno, kao i suradnja s kolegama. On ima tim liječnika koji su se trudili uočiti i dobro procijeniti svaku promjenu u mom razvoju. U tome su uspjeli i jako sam im zahvalan na tome. Do operacije je došlo, jer sam rastao prebrzo da bi mi tetive mogle pratiti rast ostatka tijela.
Operiran sam na šest mjesta istovremeno, po tri na svakoj nozi. Premješteno mi je hvatište mišića i produžene su mi tetive. Bilo me malo strah, jer kod svake operacije postoji određeni rizik, ali sam imao puno povjerenje u njihov liječnički tim i sve je dobro prošlo. Danas hodam kao nekada bez bolova. Zato je moje iskustvo iz austrijske bolnice izuzetno pozitivno.

Referent bez posla

Završio sam školu za upravnog referenta. To znači da bih mogao raditi u nekom od državnih ureda, uprava ili općina. Posao upravnog referenta radio bih u slučaju da sam egzistencijalno ugrožen, ali ne nudi mi se nikakav drugi posao. Poslovi koji zahtijevaju veliku snalažljivost s papirima nisu za mene, jer imam velik problem s vizualnom percepcijom. To je problem koji je veći od činjenice da ne mogu sam hodati. Ne mogu na vrijeme percipirati auto kada dolazi. Ja ga mogu vidjeti, ali ne mogu brzinu reakcije uskladiti s tim, odnosno to što bih prije prelaska vidio auto i pustio ga da prođe, jednog ili više njih, ne znači da bih uspio prijeći cestu prije dolaska novih. Iz ovog se primjera vidi da je to problem koji vam, ako ste bez nadzora druge osobe, može ugroziti život.

Često se događa da mi je vrlo teško procijeniti koliko zapravo vidim, jer postoji razlika između problema s vidom i vizualnom percepcijom. Problemi s vidom se mogu ispravljati nošenjem naočala. Kod takvih se problema lako određuje dioptrija. Problem vizualne percepcije je neurološki. Taj se problem da ispraviti vježbom, ali pitanje je do koje mjere, a u potpunosti ga eliminirati praktički je nemoguće.

Problem fine motorike

Taj je problem u mojem slučaju povezan i s problemom fine motorike. To znači da kada moram ili želim nešto precizno napraviti, ponovno postajem ovisan o tuđoj pomoći. Kada sam upisivao srednju školu, išao sam na profesionalnu orijentaciju, ali to nije bila profesionalna orijentacija na klasičan način. Moja se profesionalna orijentacija sastojala samo od razgovora. To je, u dogovoru sa mnom, zamolila moja majka. Da se u mom slučaju taj postupak provodio na klasičan način, suočio bih se s ogromnim poteškoćama, jer provedba cjelokupnog postupka zahtjeva provjeru fine motorike, a tu sam vrlo loš. Kod klasičnog načina provedbe ovog postupka, bilo bi pitanje vremena kada bih počeo sjediti buljeći kao tele u šarena vrata, bez ideje kako uopće početi rješavati zadatke povezane s finom motorikom. Razgovorom se stekao uvid kako se snalazim u vremenu i prostoru.

Završio sam srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Tu sam školu pohađao od rujna 2008. do lipnja 2012. Trenutno imam mnogo slobodnog vremena, jer ne radim, a ne idem ni na fakultet. Međutim, osmislio sam aktivnosti kojima si nastojim ispuniti vrijeme. Dolazi mi jedna djevojka s kojom komuniciram na engleskom, iako je Hrvatica. To nisu instrukcije, nego baš komunikacija. Od sportskih aktivnosti idem na plivanje i boćanje. Kod kuće imam radnu i fizioterapiju. Volim odlaziti na utakmice i rock koncerte. Tako provodim moje slobodno vrijeme. Posao ili fakultet, možda u budućnosti, ne isključujem ni tu mogućnost."

Božica Ravlić

Objavljeno: 18.02.2014