Sa suprugom Gorankom imam predivnog sina Tomu, koji je nedavno navršio 8 mjeseci. Tako je nakon gubitka vida, završavanja fakulteta, doktorata, prihvaćanja sljepoće, došlo vrijeme za još jedan izazov. Biti slijepi roditelj

Priča je započela u Osijeku, 20.prosinca 1979. godine. Rodio sam se u Osijeku, ali sam odrastao i školovao se u Đakovu. Sve je teklo, onako kako se veli, po P.S-u. Dobar učenik, prilično dobar košarkaš, pasionirani ljubitelj filma, glazbe, općenito pop kulture.

Filmski obrat

No moja priča možda i ne bi bila tako zanimljiva (bar se nadam) da nije došlo do iznenadnog obrata. Pred kraj gimnazijskog školovanja, dok sam razbijao glavu oko djevojaka, nastavka školovanja na studiju u Zagrebu, tijekom redovnog liječničkog sistematskog pregleda povodom vojne regrutacije otkriveno je da ne vidim na lijevo oko. Do tada nisam imao baš nikakvih problema s vidom, gubitak vida na lijevom oku nisam primjetio jer se očito dogodio nešto prije samog otkrića. Nakon dvotjednog boravka u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu i nakon svih mogućih pretraga, ustanovljeno je da se ne zna uzrok gubitka vida. Otpušten sam iz bolnice bez dijagnoze i s jednim videćim okom. Ništa strašno. S jednim okom se sasvim dobro vidi, rekli su, a i zdravo oko s vremenom preuzme funkciju oba oka. Nažalost, nisam imao prilike predugo uživati u pogledu na svijet s jednim okom jer mi je vid na to zdravo desno oko počeo rapidno opadati, da bi u roku dva, tri tjedna opao gotovo na razinu lijevog oka. Sve se odigralo tako brzo da nisam stigao ni pojmiti što se to zapravo događa. Imao sam dojam kao da gledam neki film, kao da se sve to događa nekom drugom. Tek kad sam otišao na liječnje u Njemačku ispostavilo se o kojoj bolesti se zapravo radi. Riječ je bila o Leberovoj naslijednoj atrofiji očnog živca koja se prenosi preko majke na djecu, a većinom oboljevaju muška djeca u adoloscenskoj dobi. Stradava centralni dio vidnog polja. Zanimljivo je kod te genetske boleste da samo rijetki od nositelja tog mutiranog gena zapravo i oboljevaju. Zašto je tome tako, zašto tako variraju razine opadanja vida i koja bi eventualna terapija mogla spriječiti razvitak bolesti, na sva ta pitanja medicina ni danas nema odgovora. 

Oslonac u najtežim trenucima

S nepunih 18 godina i s rijetkim oboljenjem vidnog živca, koji je rezultirao formalnom sljepoćom, trebalo je nastaviti sa životom. Kao što sam se ja morao prilagođavati novonastaloj situaciji, tako se morala prilagođavati i moja najbliža okolina. Ne može se dovoljno naglasiti uloga moje obitelji koja mi je uvijek davala vjetar u leđa i bila oslonac u najtežim trenucima, a kažu da dramatične životne situacije  filtriraju međuljudske odnose, tako da sam tijekom prilagođavanja okoline na moju invalidnost ostao bez nekih prijatelja, ali sam zato stekao nova prijateljstva u kojima uživam i dan danas. Uz pomoć obitelji, prijatelja i nastavnika završavam četvrti razred gimnazije i selim se u Zagreb gdje upisujem studij filozofije i povijesti na Filozofskom fakultetu. Paralelno sa studijem  učim se vještinama potrebnim za samostalan život slijepe osobe na Edukacijsko-rehabilitacijskom centru 'Vinko Bek'. Bio je to pravi Tour de Force.

"Vjerujem da sam jedina slijepa osoba u Hrvatskoj koja je pasionirani ljubitelj filma. Već neko vrijeme razmišljam započeti s pisanjem filmske kritike za slijepe"

S jedne strane boriti se s prihvaćanjem činjenice da si od sada pa do kraja života slijepa osoba, a s druge ispunjavati obaveze na zahtjevnim studijima i to uz pomoć zvučnih knjiga na koje sam se također morao prilagođavati. Ispiti su se ipak puno lakše polagali nego sam prihvaćao bijeli štap, ponajprije kao simbol moje invalidnosti. Sada, s ove vremenske perspektive, čini mi se da bi bilo pametnije da sam pričekao možda godinu dana sa studijem, kako bi se što kvalitetnije prilagodio sljepoći, ali ima jedan razlog zbog kojega je ispalo sasvim dobro što sam upisao studij baš u jesen 1998. godine. Naime, od svih dragih kolega i kolegica jedna se posebno isticala svojom srdačnošću i motiviranošću da mi bude od pomoći. Vrlo brzo je nastalo prijateljstvo, a još brže je prijateljstvo prešlo u ljubav koja će nešto kasnije prijeći u brak.. Tko zna da li bi ikada moja supruga Goranka i ja ispreleli pute da nisam baš tada upisao fakultet.

Diplomirao sam povijest i filozofiju 2004. godine, a osoba koja je jednako kao i ja zaslužila tu diplomu je moj otac. Ogromnu većinu  literature potrebne za ispite je pročitao baš on. Kad bi morao odgovoriti što mi je najviše obilježilo studijske dane, onda bi to definitivno bili sati i sati provedeni uz zvučne knjige i poznati očev glas. Fakultet se završio, ali unatoč tome ostala je činjenica da još uvijek nisam potpuno prihvatio novog, slijepog Branimira. Zbog toga, a i zbog usavršavanje engleskog jezika odlazim u Veliku Britaniju u Torquay u ondašnji rehabilitacijski centar gdje dodatno usavršavam rad na računalu,  i ostale vještine svakodnevnog življenja slijepe osobe. Vrativši se iz Velike Britanije upisujem poslijediplomski doktorski studij povijesti, a ubrzo se zapošljavam kao asistent na Institutu društvenih znanosti 'Ivo Pilar'. Uže područje historigrafskog interesa mi je suvremena hrvatska povijest.

Neizlječivi filmofil

No, uz sudjeljovanje na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljivanje znanstvenih radova, postoji  i još jedna aktivnost kojoj posebno posvećujem svoje vrijeme, a to su kvizovi. Ne samo da volim gledati sve vrste TV kvizova nego i sudjelujem, što na pubkvizovima koji se ​održavaju po cijelom gradu Zagrebu, što i na samim TV kvizovima. Imao sam priliku nastupiti, s više ili manje uspjeha, na kvizovima 'Najslabija karika' i 'Jedan protiv sto'. Posebno zadovoljstvo mi je sastavljati kvizove tako da iza sebe imam i nekoliko takvih održanih po zagrebačkim pubkvizovima. Područja za koja smatram da ih solidno pokrivam su, uz povijest i filozofiju, i glazba, sport, a možda ponajviše film. Čak sam u svojoj kviznoj momčadi glavni igrač za područje sedme umjetnosti. Jednostavno, film sam fanatično volio dok sam vidio i nisam dopustio da mi 'sitnica' kao što je gubitak vida spriječi da nastavim uživati u filmovima. Naravno, ne više putem vida nego slušajući film i naratora koji je u pravilu moja supruga. Već neko vrijeme razmišljam započeti s pisanjem filmske kritike za slijepe. To ne bi bila samo ocjena artističke kvalitete samog filma nego i analiza koliko je sam film gledljiv za slijepu osobu. Nadam se da bi baš In-Portal mogao biti promotor takvih ideja.

Za kraj bih se vratio na svoju kolegicu s fakulteta, svoju suprugu Goranku s kojom imam predivnog sina Tomu koji je nedavno navršio 8 mjeseci. Tako je nakon gubitka vida, završavanja fakulteta, doktorata, prihvaćanja sljepoće, došlo vrijeme za još jedan izazov. Biti slijepi roditelj. Posebna je to priča koju ću tek ispričati, ali tu sam tek na početku i kako se čini prilično je dobro krenulo.

In-Portal

Objavljeno: 07.06.2013