Milka je najtrofejnija hrvatska olimpijka s više od dvije stotine osvojenih državnih i međunarodnih odličja, ona je jedina sportašica s invaliditetom na svijetu koja ima devet nastupa na paraolimpijskim igrama

Milka Milinković rođena je 1955. godine u selu Dabar Sanski Most, Bosna i Hercegovina. Kao djevojčici u trinaestoj godini dogodila se nezgoda koja je usmjerila njezin život u novi nepoznati svijet. Odvojena od obitelji, daleko od poznate sredine, rano je naučila živjeti i boriti se sama za sebe. Žena koja dokazuje da invaliditet nije prepreka, ona samo pokazuje koliko je jača od velikog broja zdravih i koji je apsurd zvati je osobom s invaliditetom. Milka je jedna i posebna, osoba koja zrači optimizmom i snagom te razmislite o njezinoj izjavi: „Život sam je pobjeda“. Milka Milinković je najtrofejnija hrvatska olimpijka s više od dvije stotine osvojenih državnih i međunarodnih odličja, ona je jedini sportaš osoba s invaliditetom na svijetu koja ima devet nastupa na paraolimpijskim igrama.

Nepopravljivi optimist

"U Kraljevici živim od dolaska na liječenje 1968. godine, kada sam padom s trešnje povrijedila kralježničnu moždinu i postala osoba s paraplegijom trajno vezana za invalidska kolica. Tada je u Kraljevici bila najpoznatija bolnica za spinalne ozljede, koja je postala moj drugi dom. U sklopu rehabilitacije bilo je obavezno uključiti se u neki sport. Izbor je bio luk i strijela, streljaštvo, košarka. U početku nisam bila svjesna da ću trajno ostati vezana uz invalidska kolica. Bila sam dijete, mislila sam to je samo privremen. Kolica su mi bila kao igračka, čak mi je bilo interesantno juriti njima, bila sam brza i voljela se voziti. Svaki put kada bi me tata posjetio mislila sam uskoro ću ozdraviti i vratiti se s njim kući.

Prošlo je nekoliko godina i shvatila sam da neću više moći hodati. Bilo je teško nositi se s time, sport mi je pomogao. Shvatila sam da ne smijem odustati i da moram dalje, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i rekla sama nastavljam sa osmjehom kroz život, jer sve dok se mogu smijati imam sve. Sport mi je omogućio da fizički i psihički bolje svladavam svakodnevne obaveze i prepreke u životu, pomogao mi je da nađem sebe. Krenula sam s košarkom u kolicima, a zatim s atletikom. Imala sam dobre rezultate i 1972. godine ispunila normu za moje prve paraolimpijske igre u Heidelbergu.

Rođena za uspjeh

Osvojila sam dvije atletske medalje, srebro u utrci na 60 metara i bronca u bacanju koplja. Dvije godine kasnije nastupila sam na Europskom košarkaškom prvenstvu s reprezentacijom bivše države i osvojili broncu. Paraolimpijske igre u Torontu 1976. godine na kojima je nastupala i tadašnja izolirana Južnoafrička Republika zbog bojkota sam propustila. Sljedeće su bile Paraolimpijske igre u nizozemskom Arnhemu 1980. godine gdje sam osvojila brončanu medalju u bacanje koplja i broncu u bacanju kugle. Na Paraolimpijskim igrama 1984. godine u Stocke Mandevilu gdje su nastupali samo paraplegičari osvajam zlato u bacanju koplja i srebro u kugli. U Seoul-u 1988. godine srušila sam svjetski rekord u bacanju kugle i osvojila zlato koje ima posebno mjesto, to je kruna i vrhunac moje karijere.

"Živim sama, vozim automobil, samostalna sam, prijatelji mi pomažu kada treba. U mirovini sam, ali i dalje treniram dva puta dnevno po nekoliko sati, a kolicima odvozim i po desetak kilometara"

Uz nastup u Seoulu posebno me veseli prva hrvatska paraolimpijska medalja 1992. godine u Barceloni. Osvojila sam broncu u bacanju koplja, a 1993. godine zbog sportskih uspjeha odlikovana sam ordenom Danice Hrvatske, kojom me je odlikovao predsjednik Republike Hrvatske dr.Franjo Tuđman. Nagrade i priznanja su brojna, zlatna značka Hrvatskog olimpijskog odbora,te povelja grada Kraljevice 1988. godine,  nagrada Franjo Bučar, nagrada za životno djelo grada Kraljevice, nagrada Hrvatskog paraolimpijskog odbora za dugogodišnji uspješan rad i djelovanje u sportu osoba s invaliditetom. Sudjelovala sam na Paraolimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, Sydneyu 2000. godine, Pekingu 2008. godine. Najnovije priznanje dodijeljeno mi je kad sam se vratila sa paraolimpijski igara iz Londona 2012. godine i odlikovana od predsjednika Ive josipovića Redom Danice Hrvatske  s likom Franje Bućara, od grada Kraljevice primila godišnju nagradu za sport te od Riječkog Sportskog Saveza nagradu za izvrsnost. Moja sportska karijera puno govori o meni,  više nego što ja mogu sebe opisati. Ponekad se pitam kako je moguće da sam sve to uspjela. Volim sport i rad u sportu. Predsjednica sam Sportskog Saveza osoba s invaliditetom grada Rijeke, pokušavam i želim svoje iskustvo prenijeti mlađim sportašima s invaliditetom.  Svakom sportašu želim da nastupi na paraolimpijskim igrama, a kad se popnete na paraolimpijsko postolje to je poseban osjećaj i ne postoji ništa čime bi ga se moglo izmjeriti.

Volim život!

Uz sport radila sam u bolnici u Kraljevici kao krojačica i uz to vodila sport za osobe s invaliditetom. Ima dana kada je teško, ali moj sportski duh me tjera naprijed. Ne zaboravljam brojne prijatelje i osobe koji su me motivirali i podržali, teško ih je sve nabrojati, ali osjetim radost života kad ih se sjetim. Živim sama, vozim automobil, samostalna sam, prijatelji mi pomažu kada treba. U mirovini sam, ali i dalje treniram dva puta dnevno po nekoliko sati, a kolicima odvozim i po desetak kilometara. Možda mi je žao da nisam imala svoju obitelj, ali to je život. Nisam dobila sve što sam željela, ali volim i cijenim sve što imam. Ponovnim rođenjem ne bih ništa mijenjala, jer ja svoj invaliditet ne osjećam. Volim ljude, društvo, pričati viceve. Volim život."

Ne možemo napisati Milkinu priču bez barem jednog vica.
Pita plavuša plavušu. Što misliš što je bliže London ili Mjesec?
A druga plavuša odgovara. Ma kako si blesava pa London se ne vidi odavde.
Život je lijep,  želim ga živjeti i u svakom danu naći nešto lijepo.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 28.06.2013