"Volio bih da je odnos države prema nama osoba s invaliditetom na višoj razini, često se ponašaju prema nama kao da imamo sve i ne treba nam više", kaže pasionirani ljubitelj nogometa, usto i otac talentiranog nogometaša

Zoran Crnković odmalena je volio sport. Krenuo je s nogometom u NK Segesta Sisak, a kasnije je prešao na borilačke sportove i opet se, nakon osnovne škole, vratio 'najvažnijoj sporednoj stvari u životu', nogometu. Život mu je prolazio nekim prirodnim tokom i nije slutio koja iskušenja mu donosi.

"U 22. godini postao sam otac ", priča Zoran.

"Leo, danas desetogodišnjak postavio mi je ciljeve koje sam želio odraditi, svjestan da mi obitelj mora biti prioritet. Izlaske, sport i zabavu zamijenio je posao. Potreba za financijskom sigurnošću i boljitkom odvela me, mislio sam, na posao snova. Našao sam se na otoku Lastovo, mir i tišina. Tek danas priznajem – i moj težak karakter. Nisam mogao podnijeti da me gaze tri šefa. Ekspozija moje naravi uzrok je da sam dao otkaz i vratio se u Sisak.

Intuicija ili ne znam što, treći dan mog povratka s Lastova govorila mi je da ne idem na kupanje. Nakon nagovaranja prijatelja ipak sam pristao. Skok u vodu koji ni danas ne mogu objasniti. Što se dogodilo taj trenutak nepoznanica mi je, a posljedica - ozljeda vratne kralježnice - obilježila je moju budućnost. Liječnik je prognozirao da, obzirom na težinu ozljede, nikada neću pomaknuti ni ruke. Razmišljao sam, u redu neću moći hodati, ali provesti cijeli život u krevetu to je previše! To nisam ja!

Uslijedila je dugotrajna hospitalizacija u Klinici za traumatologiju Zagreb, a zatim odlazak u Varaždinske toplice. Uz Varaždinske toplice me veže stopostotna sigurnost da se nije uradilo maksimalno što se moglo za moj oporavak. Bazen nisam ni vidio, kao što nisam primio ni jednu terapiju strujom. Čitajući otpusno pismo iznenadile su me navedene laži. Tako sam saznao da sam bio u bazenima, a nisam umočio ni prst u njega. Prošao sam, prema tom pismu, i niz terapija strujom! Možda dok sam spavao?! Najveća izmišljotina bila je da samostalno izvodim transfer kolica-krevet. Izašao sam u potpunosti ovisan o tuđoj pomoći. Jedino pozitivno sjećanje na toplice je moj terapeut koji bi me ostavio u dvorani da vježbam s utezima za vrijeme njegove pauze i trudio se maksimalno izvući iz mene potičući me na aktivnosti.

Povratkom kući trebalo mi je vremena da se naviknem na novo stanje i stvorim drugačiji život. Roditelji su mi bili najbolji liječnik i fizioterapeut, iako sam nastojao tražiti samo najosnovnije. Ističe se kako je obitelj najbitnija u procesu oporavka. Mene je žena napustila i odvela sina, te mi branila i viđenja s njim. To je bio veći šok od zadobivene ozljede i stanja u kojem sam se našao. Uslijedile su pravne bitke, posjeti socijalne radnice, objašnjenja da nisam sposoban biti otac. Prošle su dvije godine i dokazao sam da mogu biti skrbnik sina. Njegov povratak kući unio je svjetlo u moj život. S njim sam se prvi puta nakon nesreće odlučio izađi u grad. Bilo je to božanstveno iskustvo. Vidjeti poznate ljude nakon četiri godine i sjediti pored Kupe. Ne postoji novac kojim se to može platiti. Nije sve bilo savršeno, neki bi me izbjegavali kao da sam zarazan. Srećom, znatno ranije sam shvatio da ljudi dolaze i odlaze i naučio se nositi s time.

Prihvativši život u kolicima upisao sam sina na nogomet. Dogodilo se da sam otac iznimno talantiranog dječaka. Odlazim s njim na treninge, putujemo zajedno na utakmice i druga sportska događanja. Njegov ulazak u svijet nogometa donio je i meni nova prijateljstva. To su ljudi koji me poštuju i ne gledaju kroz kolica. Vjerujte, izniman je osjećaj poznavati takve osobe.

Volio bih da je odnos države prema nama osoba s invaliditetom na višoj razini, često se ponašaju prema nama kao da imamo sve i ne treba nam više. Dokaz moje tvrdnje je činjenica da s malom mirovinom ne mogu kupiti ni najosnovnije stvari za moje zdravstveno stanje. Antidekubitalan madrac je potreba koju ističu svi liječnici, posebno zbog prevencije dekubitusa. Preko HZZO-a nemam pravo na njega, jer, kao što mi kažu, sjedim u kolicima na antidekubitalnom jastuku. Nemaju oni pojma kako je sjediti i ležati na staroj spužvi. Misle li da trebam i spavati u tim kolicima? Ovo je samo primjer kako pokretne osoba odlučuju o našim potrebama i pravima.

Ne vjerujem da će se nešto promijeniti u korist nas osoba s invaliditetom. Iz tog razloga nikada nisam i neću dozvoliti da ti likovi kvare moj život. Uvijek se okrećem vedrijoj strani, odigram igricu na računalu sa sinom. Provodim vrijeme s njim i to je ono što vrijedi, što čuvam i njegujem.

Priča o meni ne bi bila potpuna bez osobne asistentice. Ona je osoba s kojom jako puno komuniciram, pomaže mi u poslovima koje ne mogu sam riješiti. Znam, doći će dan kada će pronaći bolje plaćen posao i otići, bit će to neugodan trenutak za mene.

Nažalost, nemamo utjecaja na sve što nam se događa, ali sigurno sami kreiramo naše mogućnosti, uspjehe i poraze. Ja neću više hodati, igrati nogomet i mnoge stvari ne mogu činiti kao ranije. Istina, ponekad mi se plače zbog toga. Zahvaljujući nekim novim stvarima, osobama i zbivanjima opet uživam u životu i sretan sam usprkos proživljenom", zaključuje Zoran.

Božica Ravlić

 

 

 

 

Objavljeno: 08.09.2014