"Ponekad mi dođe misao zašto se meni ovo dogodilo (cerebralna paraliza), ali brzo to prođe. Optimista sam, volim se smijati, uvijek dižem atmosferu u duštvu. Sretan sam i živim život koji se ne razlikuje od života osoba bez invaliditeta", kaže uz ostalo zagrebački pravnik

"Rođen sam s cerebralnom paralizom, a prve simptome roditelji su opazili kad sam počeo sjediti ili bolje reći padati. Oni bi me stavili u sjedeći položaj, a ja bih samo spuznuo. Naime, hodao sam u križ i samostalno uz pridržavanje za ono što mi je bilo uz put, ili osobu pored sebe. a sa sedamnaest godina želio sam potpunu samostalnost i stoga krenuo sa štakama uz čiju pomoć se krećem i danas", počinje svoju priču Nenad Bosanac.

"Liječnik je roditeljima rekao: 'Idite u Sloveniju, ovdje nećete ništa postići.' S četiri godine stigao sam u Sloveniju,  onako malen ostao sam tamo do polaska u osnovnu školu. Bolnica u Novoj Gorici, Rožna dolina, dvije i pol godine bila je moj dom. Roditelji su dolazili svaki vikend, put od 250 kilometara u jednom pravcu, iako su im doktori govorili da nema potrebe jer me posjeti uznemiruju. Imam sestru, a pravilo bolnice bilo je da se ne dovodi djecu kako ne bi izazvali traume kod nas djece s raznim tjelesnim oštećenjima.

Suočavanje sa strahom

Ipak, viđao sam sestru, roditelji bi je doveli, čekala bi u vrtu. Uvijek smo imali odnos kao sva ostala djeca. Moj jedini problem koji je ona koristila bio je što sam ja bio sporiji. Kad bi se potukli kao djeca ona bi pobjegla. I za to sam našao rješenje. Nakon dva ili tri dana udario bih ja nju, ona bi se iznenadila: Zašto? E, pa, rekao bih joj, to ti je za ono kad si mi pobjegla. Mama mi je ispričala o sramoti kad je, poučena iskustvom iz Hrvatske, ušla kod liječnika u Sloveniji i pružila mu kuvertu kojom je mislila da će mi osigurati neki bolji tretman. Liječnik je ustao, uzeo kuvertu, otvorio vrata i bacio kuvertu s takvim bjesom da su se novčanice razletjele po cijelom hodniku. On, bjesan, samo joj je rekao da je to zadnji put da radi nešto tako glupo. On je ovdje da mi pomogne maksimalno, ne za njezin novac. 

Bez obzira što mi je taj period bio ružan i težak zbog odvojenosti od obitelji i danas volim otići u Sloveniju. Kao dijete uvijek sam imao strah da će me negdje ostaviti.

Tegobno iskustvo

Prva četiri razreda osnovne škole išao sam na Goljak,  stanovali smo na Srednjacima, 100 metara od zgrade osnovne škole koju sam želio upisati. Htio sam nastaviti peti razred s klincima iz kvarta, ali ravnatelj je to odbio. Razlog koji je naveo mojim roditeljima ni danas ne razumijem. Naveo je da to nije dobro za ostalu djecu, ona me sigurno ne bi prihvatila. Bilo je to vrijeme kad se nas osobe s invaliditetom gledalo kao izvanzemaljce. Mene to nije smetalo, ali mrzio sam što školovanje moram nastaviti u Dubravi. Taj dio života rijetko spominjem i žao mi je što ga ne mogu zaboraviti. Centar Dubrava tada je bila jedna grozna ustanova. Okupili su nas sa svih strana i smjestili kao u geto. Mito roditelja bio je poželjan, znalo se da djeca čiji roditelji donose poklone i kuverte imaju drugačiji tretman. Sjećam se dana kad smo bili u dvorištu i pao sam s ljuljačke. Urlao sam od bolova i vikao da sam slomio nogu, odgojiteljica me je samo rekla: 'Nije tebi ništa i ne urlaj.' Bio sam u pravu - noga je pukla.

Borba za jednakost

Završivši osnovnu u Dubravi, automatski su mi predložili da nastavim srednjoškolsko obrazovanje kod njih, što sam ja hladno odbio lažući da smo se kod kuće dogovorili da neću ostati. Roditeljima sam naknadno rekao istinu, želio sam društvo svojih vršnjaka, želio sam jednakost, nisam razumio zašto nas odvajaju od djece bez invaliditeta. Srećom tada se pojavila prijateljica mojih roditelja, tada profesorica u bivšoj Ugostiteljskoj, danas VI. Gimnaziji koja je unatoč protivljenju ravnatelja rekla da će ona pripremiti učenike i sve će biti u redu. Tako sam krenuo u srednju, bio sam sretan, osjećao se dobro i nitko nije imao primjedbe na mene. Stekao sam brojna prijateljstva i jednog jako dobrog prijatelja koi me uvijek čuvao obzirom da sam trebao pomoć. Otac bi dolazio po mene, a prijatelj bi čekao sa mnom bez obzira radilo li se o deset minuta ili tri sata. Sve sam prolazio sa svojim razredom, a profesori bi postavili pitanje nakon grupnog markiranja što su i mene vukli sa sobom. To je bilo normalno, bili smo ekipa.

Posao kao užitak

Nakon srednje škole upisao sam pravo i sve je išlo dobro do 1991. godine kad mi je ostalo šest ispita do kraja. Planirao sam nastaviti na jesen, počeo je rat i tri godine nisam radio ništa, sjedio sam kod kuće. Konačno sam natavio 1994.  i 1996. diplomirao. Svi su mislili da sam posao dobio preko veze, ali javio sam se na natječaj koji je raspisalo Gradsko poglavarstvo, prošao dva razgovora i tako već 1997. počeo raditi, prvo kao pripravnik u Ilici, a danas u Područnom uredu Susedgrad. Uživam u poslu, ima nas sedmoro, odlično se slažemo i nikada nisam osjetio napetost ili da sam u bilo čemu drugačiji od svojih koleg(ic)a. Radim na otvaranju i zatvaranju obrta, tako upoznajem mnogo novih ljudi. Koristim javni prijevoz, ne postavljam si ograničenja. Volim sport i pratim sve, osim pikulanja. Prijašnjih godina sam tri puta tjedno išao na plivanje, volim putovati. Prvo putovanje bilo mi je na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. godine na koje sam otišao sam s autobusom. 2003. krenuo sam u Estoniju također na utakmicu, tada nam se prevrnuo autobus i 24 sata čekali smo drugi. Na Europsko nogometno prvenstvo u Portugalu, 2004. godine, išao sam s ekipom i proveo 14 fantastičnih dana. Panično se bojim aviona, ali na utakmicu Rusija - Hrvatska 2006. ipak sam putovao avionom.

Živjeti kao sav ostali svijet

Često me pitaju zašto nisam član udruge osoba s cerebralnom paralizom. Nikada nisam osjetio potrebu da se družim samo s ljudima koji su u istom ili sličnom stanju. Kao dijete sam morao biti u okruženju sebi sličnih, sve ljude gledam ravnopravno, ne razumijem i ne prihvaćam to izdvajanje na osnovi invaliditeta. Imam prijatelje, obitelj, ekipu s kojom putujem i živim normalan život.
Ponekad mi dođe misao zašto se meni ovo dogodilo, ali brzo to prođe. Optimista sam, volim se smijati, dižem uvijek atmosferu u duštvu. Posebno volim pse boksere, možda tajna leži u njihovoj naravi koja me asocira na mene, i oni vole poznatu okolinu. Sretan sam i živim život koji se ne razlikuje od života osoba bez invaliditeta.

Zabilježila: Božica Ravlić

Objavljeno: 05.02.2014