“Poštenje i znanje nekad se više cijenilo, a sigurna sam da smo tada svi zajedno imali više vremena jedni za duge. U malim stvarima čovjek nađe veliko zadovoljstvo“, govori nam Đurđica Blagus, žena s najviše radnog staža u ustanovi URIHO.

Rođena sam u Zagrebu u obitelji s više djece, u ožujku 1950. Iako se nikad nisam udavala i nemam djece, svojih pet nećaka doživljavam kao svoje. Nerijetko sin od sestre, srednjoškolac Dominik, prespava u mojoj kući jer mu je škola bliže.

Moji dani u djetinjstvu bili su bezbrižni, a rado se prisjetim mladosti i vremena kada sam se tek zaposlila. Par godina kasnije postala sam poslovođa u Ilici 103, gdje se i danas nalazi URIHO-v dućan. U ono vrijeme puno smo se družili, zabavljali, išli na izlete, radne akcije. Bilo je i tu nikad prežaljenih ljubavi, no, kao što sam rekla, nije mi bilo suđeno da se udam i rodim djecu.

Moji dani u ustanovi URIHO

U URIHO-u, nekadašnjem DIOZ-u, pronašla sam svoj prvi posao, ali i drugi dom. U ono vrijeme puno sam putovala po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Roba se nabavljala u Bihaću, Beogradu i Ljubljani, bila je puno kvalitetnija, a kao poslovođa dućana u Ilici radila sam s kvalitetnim i dobrim osobljem. Čak sam i svoje slobodno vrijeme posvetila radnoj organizaciji. Nerijetko smo svi zajedno odlazili na izlete, druženja, ali i radne akcije. Sjećam se da je tada bivši DIOZ,  imao i drvnu industriju, užariju, a u trgovinama je bilo puno više prometa. Poštenje i znanje nekad se više cijenilo, a sigurna sam da smo tada svi zajedno imali više vremena jedni za duge.

Moram priznati da u svojoj firmi nikad nisam bila ni s kim u sukobu i uvijek sam poštivala odluke nadređenih, ma kakve one bile. Moja šefica u maloprodaji, Marija Galović, ima veliko razumijevanje za sve svoje zaposlenike, a  to poštovanje je obostrano.
Iako već punih 45 godina radim u ustanovi URIHO, moram napomenuti da su nekad naši dućani puno bolje poslovali, imali smo više prometa, no bez obzira na ovu činjenicu svako jutro i dalje s veseljem odlazim na posao. Dok sam bila mlađa i zdravija osnovno prijevozno sredstvo bio mi je bicikl, ali nakon što sam pala prije više od godinu dana, puno se teže krećem. Bez obzira na ovu činjenicu, mogu reći da u poslu, kojeg i dalje savjesno obavljam, dobivam svu potrebu pomoć pa je i ovo jedan od razloga zašto svaki da s velikim veseljem odlazim na posao.  Usprkos teškom padu i ozljedama, nisam tražila nikakvo obeštećenje ili da mi se prizna status osobe s invaliditetom, a radit ću dokle god ću moći.

Kako naći mir i ispunjenje

Trenutno imam dovoljno godina radnog staža da odem u mirovinu, no to  nisam u mogućnosti jer mi je plaća opterećena kreditima, a umirovljenje bi mi dodatno otežalo financijsku situaciju.
Iako je tempo života danas puno brži nego prije 30-ak godina, smatram kako svi trebamo naći  više vremena  za druge, ali i za sebe. U svojem vrtu u Sv. Heleni pronalazim svoj mir i ispunjenje,  a zapravo sam cijeli život svoje prijatelje nalazila u URIHO-u. Iako smatram da su prije i ljudski odnosi bili kvalitetniji, zaista me veseli svaki novi radni dan i odlazak na posao.
Već sam napomenula da jako volim raditi svoj posao, u njemu pronalazim ispunjenje, iako mi danas zdravstveni problemi  ne dozvoljavaju da  radim punim tempom. S navršene 63 godine života mogu slobodno reći da  sam ispunila sve svoje ciljeve u životu, mada me brine nasljeđe koje ćemo ostaviti budućim generacijama. Za mene, kao trgovca s iskustvom, kupac je uvijek u pravu, a općenito smatram da bi svi mi trebali poraditi na sebi, na prihvaćanju tuđih različitosti i sukladno tome poštovati i razumjeti najprije sebe, ali i sve  oko sebe.

Tekst i foto: Ana Gospočić

Objavljeno: 30.09.2013