Moja priča: Alen Juretić

"Jednog dana volio bih se zaposliti i biti ravnopravni član društva, ali smatram da poslodavci još uvijek nisu upoznati sa mogućnostima koje mi osobe s invaliditetom možemo pružiti njima i društvu u cjelini", kaže Riječanin s cerebralnom paralizom, strastveni zaljubljenik u jahanje i boćanje

Još jedan veseo i vedar Riječanin odlučio je s nama podijeliti svoju priču i otškrinuti nam vrata u njegov svijet.

Alen Juretić (29), kojemu je dijagnosticirana cerebralna paraliza, u sebi posjeduje svu energiju koja mu je potrebna da kroz život ide sretno i zadovoljno.

"Jednog dana volio bih se zaposliti i biti ravnopravni član društva, ali smatram da poslodavci još uvijek nisu upoznati sa mogućnostima koje mi osobe s invaliditetom možemo pružiti njima i društvu u cjelini. Vjerujem da će se uskoro situacija promjeniti i da ćemo mi osobe s invaliditetom lakše i brže zapošljavati, sa srednjom školom kao i sa završenim fakultetom“, optimističan je Alen.

"Svijetlo dana ugledao sam 13. svibnja 1985. godine. Rođen sam u sedmom mjesecu trudnoće što uzrokovalo moje stanje - cerebralnu paralizu. Krećem se uz pomoć elektromotornih kolica skoro cijeli život. Imao sam samo jednu operaciju, a tada su mi radili puno toga: opuštali prepone, tetive iza koljena i tetive na listovima. jer su mi noge kao malom bile jako savinute. Bio sam živahno, aktivno, tvrdoglavo i brzo dijete, volio sam adrenalin i da se uvijek nešto događa oko mene. Kao malo dijete pretrpio sam dva potresa mozga i jedno šivanje glave. Imam brata blizanca koji također ima cerebralnu paralizu.

U Osnovnu školu krenuo sam u 1993. godine. Bila je to jedina osnovna škola prilagođena za osobe s invaliditetom. Doduše, u moje doba sve je bilo u počecima ali kroz tih osam godina s vremenom je postalo bolje. Nakon toga sam upisao srednju ekonomsku školu, tada jedinu školu u Rijeci koja je imala odjeljenje za osobe s invaliditetom. Naime, bilo nas je četvoro s invaliditetom i išli smo u isti razred. Smjestili su nas na prizemlju bez velikih kontakta s drugom, "zdravom“ djecom. To me znalo često mučiti i osjećao sam se da nismo ravnopravni kao sva druga djeca ali, hvala Bogu, moje nezadovoljstvo nije dugo trajalo jer nakon drugog razreda srednje škole napokon smo dobili zasluženo dizalo koje nam je puno pomoglo. Od tada smo mogli biti u inkluziji s ostalim učenicima.

U slobodno vrijeme bavim se – i to već više od deset godina - terapijskim jahanjem. Terapijsko jahanje je metoda rehabilitacije i rekreacije široko priznata u svijetu, s mnogobrojnim pozitivnim posljedicama po tijelo, psihu i socijalizaciju osoba s invaliditetom. Ujedno je pomoćna terapija u tretmanu različitih vrsta tjelesnih oštećenja koja postiže izvrsne rezultate, naročito kod neuromuskularnih poremećaja, pružajući jedini mogući nadomjestak hodanju osobama koje to ne mogu. Dodir sa životinjom koja nema predrasuda rađa posebnu ljubav. Ljepota i plemenitost konja, njegova toplina i ritam pokreta predstavljaju kombinaciju s jedinstvenim terapijskim učinkom.

Nakon toliko godina bavljenja jahanjem, odlučio sam se okušati prošle godine i u još jednom sportu - boćanju za osobe s invaliditetom. Igram uz pomoć rampe i asistenta koji naštimava rampu, u kategoriji BC3 jer nemam dovoljan pokret rukom da bih izbacio boću. Prošle godine sam primio poziv izbornika Hrvatske boćarske reprezentacije da sudjelujem na prijateljskom susretu u slovenskom Kamniku gdje sam osvojio svoju prvu broncu. Naravno, kao i za jahanje tako i u boćanju, pa i ostalim sportovima za osobe s invaliditetom, treba jako puno rada, truda i volje. A onaj dio koji je mene privukao boćanju je druženje s prijateljima, upoznavanje novih ljudi i činjenica da većina nas do sada nije išla na neko putovanje bez roditelja, ovo nam je ujedno i prilika da budemo samostalniji i da možemo više odlučivati u svom životu. Trudit ću se što više i nadam se da ću jednog dana upasti u Hrvatsku boćarsku reprezentaciju", s nadom zaključuje svoju priču Alen.

Piše: Melisa Osmanović

 

Povezane vijesti