Dajana je prihvaćala sve izazove i našla cilj prema kojem se kreće i danas, uz životni moto: Moj život je igra u kojoj pobjeđujem snagom volje i duha

Dajana Pammer rođena je 1980. godine u Zagrebu. Život joj je nametnuo uvjete i kao dijete odvojilo je od obitelji. Prihvaćala je izazove kako su dolazili i našla cilj prema kojeme se kreće  i danas.

"Od kad sam udahnula zemaljski zrak moj život se zove borba. Rođena sam kao nedonošče sa 6 i pol mjeseci i 900 g. Dijagnosticirana mi je Tetraparesis spastica.
Moram priznati, s takvom dijagnozom život nije nimalo lak jer nosi puno odricanja, operativnih zahvata i odvojenost od obitelji te obiteljskog doma. Od prvog do šestog razreda osnovne škole bila sam u Krapinskim Toplicama. Potpuno sama i sa strahovima prvo vrijeme, no kasnije si prisiljen da se navikneš na to, tada sam shvatila da moram brzo uhvatiti ritam takvog života i odrasti, zrelije razmišljati. I baš kada se navikneš na jednu sredinu, zavoliš ljude, dođe razdoblje da se preseliš u drugu sredinu, ali u drugu sredinu i drugu školu željela sam otići zbog prijateljstva."

Križ koji se nosi cijeli život

Cerebralna paraliza je grupa trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja koji uzrokuju ograničenja aktivnosti, a mogu se pripisati neprogresivnom poremećaju koji se je dogodio u razvoju fetalnog mozga ili mozga malog djeteta. Na svakih 2 000 živorođene novorođenčadi pet je rođeno s cerebralnom paralizom. Cerebralna paraliza je kompleksni medicinski, psihološki i socijalni problem. Čitav niz neuroloških i psiholoških problema, problema učenja, školovanja i zapošljavanja traži interdisciplinarni pristup. Klinička praksa razlikuje tri osnovna oblika cerebralne paralize: spastična, ekstrapiramidna i miješana. Cerebralna paraliza nije bolest, ne može se izliječiti, to je stanje koje traje od rođenja do smrti. Ne postoje dva ista djeteta s cerebralnom paralizom, stoga je potreban individualan program tretmana. Fizikalni, radni i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga kao i postojanju drugih oštećenja (malformacije i nedostatak osjetila, epilepsija i drugo) te o vremenu kada i koliko je ciljan tretman, kao i intenzitet kojim se provodi.

"U Krapinskim Toplicama zajedno smo odrastale danas moj mali anđeo i ja. Anđeo pod imenom Sofija Mikulić. Djevojka koja se unatoč teškom stanju radovala životu i nastojala tu svoju pozitivnu energiju prenijeti na sve koji su je okruživali, posebno na mene. Sjećam se jednom dok je ležala u krevetu u bolovima, lagala sam sestrama i liječnicima da imam zdravstvenih problema samo kako bi bila uz nju, uspjela sam u tome, ja sam jela dvopek i čaj,  a ona koja je zaista bila bolesna dobila je kuhano meso i banane. Bila mi je otac, majka, brat i sestra sve ono što nismo imale pokraj sebe. Naučila me pisati, čitati, moliti i naposljetku cijeniti i slijediti prave vrijednosti života. A to su ljubav, vjera, zadovoljstvo sitnicama i odanost.

Glazba koja liječi duh i tjelo

I tako dok sam ja završavala šesti razred osnovne škole,  Sofija je završavala osmi razred te se pripremala za Srednju školu. Profesori u Krapinskim Toplicama su i nas niže razrede pripremali za to razdoblje. Pričali su nam o „Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava“ o programima, koji smjer upisati i kako nastaviti život u novoj sredini. Znala sam da Sofija odlazi. U Centar „Dubrava“ došla sam 1993. godine, sedmi razred osnovne. Uhvatio me pubertet, nikako se nisam mogla snaći, veliki prostor, novi ljudi, novi profesori, ukratko strava.  Osjećala sam se izgubljeno, nezaštićeno u velikoj ulici koja nema kraja. To je trajalo dvije godine. Šok, 1995 godine moj mali anđeo je zaista postao anđeo nebeski.
Došlo je ljeto, ljetni praznici, otišla sam s majkom i njenom prijateljicom na more u Pulu. Dogodilo se malo, ali meni važno čudo.  Mamina prijateljica poznavala je ljude koji su radili u tom Centru. Te sam tako i ja zahvaljujući njima, mogla započeti novu školsku godinu u novoj sredini. Ovaj put nisam stigla razmišljati, kako ću, što ću? Samo  sam se veselila što ću ponovno vidjeti Sofiju. Mislila sam bitno da je ona uz mene.

Sretna sam što sam osoba s invaliditetom, vodi me snaga vjere u Boga, upoznajem ljude velikoga srca i živim svoj svijet pun bajke i kvalitetnih priča. Moja poruka osobama s invaliditetom: ne očajavajmo, ne očekujmo, već stvarajmo

 

Prvi razred srednje škole upisala sam smjer upravni referent. I kao da me netko ošamario krenula sam naprijed. Ne znam kako tražila sam  utočište i našla ga. Moje utočište, moj pokrivač, moj bijeg od tuge i boli bila je i ostat će glazba. Kada je trebalo učiti, biti na nastavi, pisati kontrolne skoro pa nikada nisam bila na nastavi, uvijek sam pjevušila u sobi, ali uvijek točna na probi kod prof. Franje Merliča. Učila sam samo onda kada sam bila u kazni. Za mene su svi profesori govorili da sam pametna, ali užasno lijena. Možda je to bila istina koje se ja ne stidim, jer znam kada nešto želim dajem sve od sebe da to ostvarim.
Kako je vrijeme prolazilo, glazba i pjevanje me izliječilo, dovoljno da budem jača, sigurnija u sebe, sposobnija i samostalnija, transformirala me u osobu koja želi nešto postići u životu, naučila me da se s upornošću i radom na sebi postiže uspjeh. U Dubravi sam provela punih sedam godina, bilo je tu svega, uspona i padova, ali uz dobre ljude velikog srca znala sam se dignuti, ti ljudi su to znali, pomogli su mi pronaći sebe.

Prijateljstvo s Vjekoslavom Huljić

Danas kad gledam na to razdoblje sretna sam, ponosna i zahvalna svima  koji su prošli kroz moje školovanje i moj život. Od 2000. godine kada je završilo moje školovanje, ja sam kod kuće u Ivananić Gradu. Malo mjesto udaljeno 45 minuta od Zagreba. Zbog operativnih zahvata tri godine sam se dosađivala smatrala da život na selu nema smisla. No kako sam ja osoba koja puno razmišlja, nisam dugo očajavala. Upoznavši meni  dragu Vjekoslavu Huljić, koja mi je poslala svoju prvu knjigu te tako pomogla da otvorim novu stranicu života i stvaram samo meni poznat svijet. Svijet priča, bajki, pjesama.

Danas stvaram, i na taj način pomažem i drugima. Pritom mislim na osobe sa psihičkim problemima. Od 2003. godine u sklopu Hrvatskog Crvenog Križa u Ivanić Gradu, postoji Klub Osoba s Invaliditetom „Duga“ čiji sam član gotovo od osnutka. Projekt je u početku zamišljen samo za druženje, međusobne igre, i komunikaciju.
Kad sam malo bolje razmislila, shvatila sam da od tog druženja na istom mjestu sa istim ljudima nema puno smisla, ali nisam imala drugog izbora i nisam se željela zatvarati u kuću. Napokon 2006. godine uz suradnju volontera Zorana Buhača osnovala sam dramsku skupinu koju vodi  Jadranka Pleše, režiser u amaterskom kazalištu „Križ“ i autorica kazališnih predstava, nedavno nagrađena za predstavu pod nazivom „Duh“.
Moram naglasiti s obzirom na društvo u kojem živimo,  Jadranka s nama radi volonterski, ponaša se prema nama ravnopravno, ona je osoba koja svoje znanje glume istinski želi prenijeti na nas jer  vjeruje da mi to možemo. Tako smo krenuli. Prvi javni nastup sa mojom predstavom „Ljubav na prvi pogled“ imali smo 2008. godine.
Prije dvije godine napravila sam u suradnji sa  Jadrankom  predstavu „Eko priča“ s kojom smo nastupili na „INKAZU“ te na „Festivalu jednakih mogućnosti“.

Mi nismo bespomoćni

Ove godine smo na Festivalu jednakih mogućnosti  sa novom predstavom pod nazivom „Budi cool, budi in, prepusti se zabavi“. Pišem i kratke priče, pjesme ali srce žudi i uvijek se vraća glazbi. To je moj svijet o kojem sanjam.
Napisala sam ovu priču kako bi dočarala važnost glazbe u mom životu. Glazba je za mene velika društvena igra u kojoj svatko može stvoriti svoju sliku svijeta u kojem želi biti. Nježan pun boja i vedrine. Glazba ne poznaje predrasude, ona je jezik ljubavi, zajedništva i topline, te nas tjera da letimo u visine.
Naše društvo mora shvatiti da osobe s invaliditetom, govore istim jezikom kao i oni, ali kroz priče koje su svima dostupne, samo ih treba čuti, slušati i gledati. To su priče, glazba, slikanja pokreta glumom. Nismo nimalo drugačiji od njih, ali usudila bih se reći da smo kreativniji i hrabriji, te nas se društvo boji. Zato također radim na tome pokazujem kvalitete OSI.
Dosta mi je slušanja o tome kako smo osobe kojima je potrebna pomoć te da smo jadni i nemoćni. Svatko može ako to želi! Mi samo želimo da nam se omogući kretanje u svakom gradu, te da nam društvo omogući da pokažemo svoju snagu te da živimo život dostojan svakom čovjeku. To znači ravnopravno i jednako.
Sretna sam što sam osoba s invaliditetom, vodi me snaga vjere u Boga, upoznajem ljude velikoga srca i živim svoj svijet pun bajke i kvalitetnih priča. Imam obitelj koja mi puno znači, volim ih,  znam da im nije lako, zahvalna sam što se bore zajedno sa mnom.
Moja poruka osobama s invaliditetom: ne očajavajmo, ne očekujmo, već stvarajmo,  mi smo ti koji šaljemo svijetlo ljubavi. Držimo se zajedno, i budimo ponosni jer mi smo hrabri ljudi.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 30.05.2013