Ne razumijem zašto bismo birali lošije borbene zrakoplove da bi djeca mogla dobiti Spinrazu. Zašto bi hrvatski ratni vojni invalidi morali imati manje da bi 'obične' osobe s invaliditetom imale više?

 

Već tjednima svekoliku javnost zabavljaju senzacionalne vijesti o štrajku raznoraznih sindikata, a posebno o štrajku prosvjetara. Danas će biti dvanaesti dan. Pa red je da i mi o tome napišemo koji redak, zar ne?

Pa i ne. Ali ja svejedno budem. Jer me muči nekoliko stvari.

Da sada tu ne seciram čitavu kronologiju sindikalnog epa, čije će najveće, a možda i jedine žrtve biti djeca, samo ću se kratko osvrnuti na ono što mi je u ovom trenutku najbitnije.

Svi smo mislili da će priča - koja, zapravo, traje godinama - i popratni medijski teror završiti 16. listopada kada je premijer Plenković iz Sabora poručio da će u 2020. godini ponuditi povećanje plaća od 6,12 posto svim državnim i javnim službenicima, po tri vala od dva posto.

- Ovo je prvi put da je jedan premijer ponudio više nego što su sindikati objavili da traže. To još nisam doživio u ovom poslu. Ovih 2+2+2 jest super prijedlog kao startni prijedlog za pregovaranje o osnovici - kazao je tim povodom predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić.

Kraj priče?

Ne, tek početak.

Tada smo saznali, naime, da 'više nego što su sindikati objavili da traže' nije dovoljno. Saznali smo da 'više' nije dovoljno, ako nije više od drugih. Kako je ministrica Divjak pojasnila, sindikati ne pristaju da je rješenje problema podizanje osnovice za sve. Naime, kada se svima apsolutno podižu određeni iznosi temeljem postotaka, onda je relativno zaostajanje učiteljskih plaća, u odnosu na plaće u javnim službama, još više.

Tada smo konačno i otvoreno saznali da je 'ja' važnije od 'mi'. Ne samo za prosvjetare, nego za sve nas. Jer sada opet svi traže još više. Više od onih nekih drugih, koji god ti drugi bili.

Ne znam o čemu je ovaj komentar. Možda je o ljudskoj sebičnosti i zavisti. Možda je o nemogućnosti ili manjku želje da se sagleda šira slika. Ne znam.

Ali znam da sve to itekako ima veze i s osobama s invaliditetom.

O ovim sam stvarima, zapravo, želio pisati još prije dva tjedna, kada sam kritizirao prosvjed dijela roditelja njegovatelja, koji sam načelno podržao, kao što načelno podržavam i prosvjetare. O ovim sam stvarima mogao pisati i nakon dva prosvjeda za Spinrazu, koja ne samo da sam podržavao, nego sam na njima i bio.

I možda ću upravo uz pomoć tih prosvjeda najbolje objasniti što želim reći.

Nekoliko sam puta pisao o Spinrazi, ali, ako se sjećate, jednom zgodom su u igri bili i borbeni zrakoplovi. Saša Pavlić, Odisej djece sa spinalnom mišićnom atrofijom tada je, završivši odisejadu u Zagrebu, vladajućima prigovorio na kupnji borbenih zrakoplova u trenutcima kada govore da za bolesnu djecu nema novaca. Napisao sam u toj kolumni da se s takvom konstatacijom ne slažem, zato što novca mora biti za sve. Napisao sam da je stvar prioriteta, da je rijetko kada nužno uzimati jednima, da bi se imalo za druge.

I dalje sjedim iza toga. Ne razumijem zašto bismo birali lošije borbene zrakoplove da bi djeca mogla dobiti Spinrazu. Zašto bi hrvatski ratni vojni invalidi morali imati manje da bi 'obične' osobe s invaliditetom imale više? Zašto, zaboga, prosvjetari moraju imati više od drugih da bi bili zadovoljni?

Parafrazirat ću i malo promijeniti poluretoričko pitanje od prošlog tjedna - zar je i tu ego postao središte bezbrojnih sramotno sebičnih svemira?

I još nešto, za što se moram kratko vratiti na razne Spinraze i druge lijekove. Svi bismo htjeli neki skupi lijek kad nam zatreba. I svi bismo podržali tuđa traženja.

Ali ne diraj mi moje. Ako moram platiti zdravstveno osiguranje pet kuna više, ne daj im taj skupi lijek. I tako ih podržavam samo jer je to fora. Uzmi nekom drugom. Ne meni.

Ljudi su društvena bića, kažu. Ali društvo više ne postoji. Uništio ga je ego.

I što su onda ljudi?

Ljušture ispunjene prazninom sebe samih.

Ništa.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 25.10.2019